Prije nego krenem sa sadasnjim poslom i angedotama…

Iz mog iskustva jedna pomalo zalosna istina je da je jako tesko napredovati na bolje u tim malim firmama, osim ako se ne zelis baciti u vode prodavaca ili ako tamo nisi vec godinama. Mogu ti se eventualno smilovati na odlasku, ili ako ko neki bivsi kolege radis ko pas i na raspolaganju si 24/7, ali niti oni su sluzbeno napredovali.
U Glassmastersu je bilo tako. Bio je predsjednik, jedan ili dva generalna managera koja su u toj firmi skoro od pocetka, iza njih je hrpa “prodavaca” pa onda tehnicari. Racunovodstvo je povjereno nekome trecem ili ako se bas razviju, imaju dosta zaposlenika onda potencijalno uzmu nekoga full time. Troskovi ljudstva svedeni su na minimum.
Da sam htio ili trazio, potencijalno sam mogao raditi kao shop manager ili asistent. To je zapravo kao nekakav manager plus prodavac. Cisti customer service malo bolje placen.
U auto-industriji to je posebno atraktivno svakojakim debilima, jer daju kao neku recimo ok placu(npr. 3000-4000 CAD) i onda jos provizija. Provizija je takva da moras biti jako agresivan u svim poljima. Znaci bukiras sto vise poslova, bez obzira na vrijeme i onda u istom trenutku rjesavas i suocavas se sa problemima kojih si si obicno natovario hrpu.

Bukirati npr. neko realno vrijeme za poslove je tim ljudima bila znanstvena fantastika, sve je uvijek bilo u hodu, sto vise sto prije jer su likovi koji to rade uglavnom pohlepni. Provizija im je ovisila o prodajnim rezultatima na kraju mjeseca. Tako bi primjerice bukirali 20 auta u 8 ujutro i rekli ljudima da ce biti gotovi za dva sata. Iako se realno u tih 2h moze napraviti mozda tek 10tak sa postenom kvalitetom i bez ikakve stete na autima. Obicno bi oni to gurali iza na tehnicare koji bi radili u shopu taj dan, nikada nisu sluzbeno ili na glas pozurivali, ali konstano provjeravanje i njihova nervoza se nisu mogli sakriti. Nekad sam ih ja provocirao sjedeci u autima ili prckanju po mobitelu, jer od straha nikada nista ne kazu, nego samo guraju one koji rade. To je valjda neki opci stav tu u Alberti.
Bilo mi je zao Bryana, decka koji se ubijao za posao i volio je raditi. On je bio pravi primjer sto je timski rad i kolegijalnost. Nikada mu nista nije bilo tesko niti kasno, uvijek je bio za pomoci. Da me lik danas zove usred noci da mu dodjem pomoci, dosao bih, toliko je bio dobar i skroman. Jedini minus mu je bio sto je bio company guy. Cak i kad nesto nije bilo dobro i moglo se ili trebalo mijenjat nije se htio mijesat i svojom sutnjom bi isao niz dlaku kompaniji. Obicno je tako sa dobrim ljudima.
Dok smo mi radili ili se zafrkavali iza u garazi obicno bi ti manageri u isto vrijeme takodjer rjesavali probleme sa kupcima i gurali kako tko prigovara ili ima probleme. Ako se netko zali da ceka predugo onda bi taj auto gurali da izadje sto prije. Na terenu je bila slicna prica, bukirali bi recimo 20 poslova u rano jutro. Tako bi obecali kupcima, a onda bi nas obicno zvali, maltretirali i indirektno pozurivali jer su se idioti sami doveli u stresnu situaciju. Da si supermen ne mozes biti na 20 razlicitih mjesta po gradu.
Privilegija ovog posla je bila sto vise znas i mozes to ce te manje zafrkavati, pogotovo ako im pokazes stav da ti je svejedno. Svatko imalo dobar tamo kad bi dao otkaz je bilo joj pliz nemoj ic, evo ti dolar-dva povisica.

Potpuno je razumljivo iz ovoga da oni koji su dobri i razumni ljudi u tom poslu ne uspijevaju, jer bas moras biti govno da drzis kupce i tehnicare koliko toliko smirene, a usput bukiras maksimum maksimuma u tom trenutku. Uvijek je sve bilo na granici pucanja, a problem su se rijesali samo u hodu. To je tako bilo preko ljeta kad je bilo najvise posla. Preko zime kad bi bilo puno manje, ti zohari od managera zovu sve zive i ne zive i da li trebaju sajbe. Nitko od njih nije uopce svjestan da je takav nacin rada dobar samo kratkorocno, a poguban dugorocno.
Inace, slika i prilika “odlicnog” kanadskog time managementa, prioritizing i problem solving skillsa je kada vidis te ljude kako stavljaju 50 kljuceva na stol, od kojih mogu napraviti tek 20tak u nekom realnom vremenu, jer se toliko kupaca pojavilo u vrijeme koje su oni bukirali. Show bi nastao kad bi netko nazvao da je bolestan, a to je bila skoro pa jednom tjedno(najcesce kad je placa) 😆

Generalno, ti shop manageri ne napreduju nigdje, eventualno im mozda osnovna placa ili provizija naraste nesto malo ili idu u druge slicne shopove raditi isto. Osim ako bas nisu zesci zohari pa potencijalno dobiju neku bolju poziciju koja je u esenciji opet samo prodaja. Benefit je vjerojatno da ne moras rjesavati probleme sa obicnim kupcima ili tehnicarima nego sa vecim klijentima kao sto su auto-saloni i vece firme. Kao sto sam spomenuo u proslom postu, lova raste sukladno odgovornosti.
Ta auto-industrija je bas jadna, jer skoro apsolutno svi rade na nekakve provizije. A te provizije izvlace najgore iz ljudi. U tome apsolutno nema nikakve ljubavi nego samo osobna korist. Sve te firme se nakrcaju razno raznim prodavacima i nekim razinama prodavaca, pa ako si posebno “greasy” onda mozda potencijalno postati sales manager ili assistant sales manager i sl. Ti poslovi i ljudi se mijenjaju kao na pokretnoj traci. Jer konstantno moras donositi zaradu ili profit, i sebi i firmi. Ovo slijedece sto cu napisati je temelj sjeverno americkog drustva, a koje se siri ili se vec prosirilo poprilicno dobro po svijetu.

Nista se ne dogadja i ne unapreduje zbog mene ili tebe kao kupca, nego zbog samog profita i onoga na vrhu. Kupca se mora drzati minimalno zadovoljnim, a minimum je svake godine sve nizi i nizi. Tako npr. prodavaci ne uspijevaju ili napreduju zbog toga sto su zadovoljili hrpu klijenata svojim znanjem ili uslugom pa su se ti isti kasnije vracali ili preporucivali drugima da dodju, nego jer su vjerojatno nasli novi nacin kako dodatno zaraditi bas naustrb i zaposlenika i kupca. Outsourcanje u Kinu, Indiju, Pakistan sigurno nije pocelo tako da nama ponude kvalitetniju robu ili uslugu. Iako ima i dobrih ljudi ovdje, sa prodavacima i managerima samo diplomatski, hladno i u svoju korist. Puno njih su vukovi u janjecoj kozi i najbolje je nikome vjerovati.

Mozes poceti od garaze pa do najvece korporacije, princip je isti. Ti si u biznisu da zaradujes novac, a ne da ikoga napravis sretnim(osim sebe). U tom grmu lezi npr tajna Japana. Ljudi imaju principe, moral i vrijednosti. Ne rade XX stvar samo i iskljucivo zbog novca, nego zbog ponosi i casti izmedju ostalog.  Znaci, japansko stanje svijesti ili mentalitet je ako nije za mene dovoljno dobro, nije ni za tebe. U Americi je mentalitet i stanje uma ako ja zaradim tko tebe jebe. Oni jednsotavno ne razmisljaju poslije te linije profita/zarade. Iskreno mislim da nije tako bilo oduvijek nego tek kad je prva osoba u Americi stavila covjeka na minimalnu placu i rad na proviziju, to je onda pokrenulo lavinu. I americki korporatizam i pohlepa su otisli svugdje po svijetu. Prodavaci i jak marketing da kupujes stvari koje ti ne trebaju, sa novcem koji vjerojatno nemas su samo odmogli ili pomogli srozavanju drustva.

Mislis da bi se dogodio Boeing 737 Max da je kupac na prvom mjestu? Ili razne faramceutske kompanije, tuzbe i sudovi, hint (https://www.drugwatch.com/manufacturers/pfizer/)? Prehrambena industrija i stavljanje svega zivot u hranu, umjesto same hrane… Monstano je kao imao ideju da nahrani gladni svijet jer ce se sa GMO hranom moci uzgajati sto god hoce i gdje hoce. Istina je ispala da kad jednom kupis Monsantovo sjeme, ne smijes uzgajati ili koristiti to isto sjeme sljedece godine nego moras kupiti novo inace te mogu tuziti. Koliko je njihovo sjeme otrov ili nije otrov nije ni bitno koliko taj njihov sistem pohlepe. 90-tih su dobili krila, pa neka mi netko kaze koliko je danas gladnih u svijetu, 30g poslije?
Uvjerenja sam da na tom istom principu rade i farmaceutske kompanije sa npr. ovim flu shotovima. Nikad nisam uzeo flu shot i nikada nisam dobio gripu, isto je i sa drugim ljudima koje poznajem, a nisu imali flu shot. Dogodi se nekad da te pogodi, ali sigurno nije svake godine i mislim da tu flu shot nema nikakve veze.
Teorija iza flu shota je da ako te i pogodi gripa te godine, ako si uzeo flu shot onda ce biti slabijeg inteziteta. Niti mi laici mozemo dokazati da je beskoristan, a niti oni znanstvenici da je koristan, pa se onda sve svodi na vjerovanje. Ali prodaja ide.

Prosle godine kad sam imao infekciju sinusa, pa sam se raspitivao za taj flu shot. Farmaceuti i obiteljski lijecnik su mi objasnili da svake godine ima kao preko sto novih virusa, a oni nemaju pojma koji ce te sezone pogoditi najteze pa onda stave tri ili cetri u cjepivo i ono ako pomogne pomogne(it’s a hit and miss rekli bi ovdje). Po njima je to dobro i da bih se svakako trebao cijepiti. A po meni da onaj koji to prodaje svakako trlja ruke.

Otisao sam daleko od onoga zbog cega sam poceo ovo pisati. Druga firma i prilika za napredovanje, ista stvar. Jedino gdje se mogu uvijek bez problema prebacivati je prodaja, ako sam dobar onda mogu dogurati do sales managera, ali ako sam los jednako tako mogu lagano odleprsati. Poznate, jake ili dobre firme imaju i puno vece ciljeve, ako ih ne ispunis idemo dalje, sljedeci. Upravo je tako bilo sa tom firmom, tamo je u 2 godine valjda proslo 10 prodavaca.

Sve druge pozicije u kojima nemas kontakt s kupcima nego si mozda neki cimbenik u donosenju nekakvih odluka, davanju ideja ili mijenjanju stvari su vec rezervirane za ljude koji su i tu dugo. Drugih poslova nije ni bilo, sve isto i jednolicno, 8am do 4 ili 5pm radis jednu te istu stvar, no questions asked.
Za mog perioda tamo, jedini novi koji su dosli za nekakve utjecanije managere su dosli preko poznanstva. Nije bilo nikakvog oglasa niti promoviranja unutar tvrtke. Ne znaci da je nuzno lose, jer postoji mala mogucnost da je covjek bio na nekoj dobroj poziciji negdje drugdje ili je imao jako dobre rezultate pa su ga ovi nagovorili da dodje. Kao primjerice covjek koji je iz Pepsi-ja otisao u Apple, ili onaj lik dizajner iz Audija u Kiju aute. Oboje su obje kompanije digli na svemirsku razinu.
Ali s obzirom da sam vidio likove, bio s likovima i pricao s likovima tesko mi je u to povjerovat jer se nista progresivno ili bitno drugacije nije dogodilo nakon sto su oni dosli. To cu potvrditi kasnije i u sadasnjoj firmi.

Neznam da li je netko skuzio, ali sada postoje i oglasi Sales Engineer :facepalm: . Zapravo sve i ima smisla jer se ovdje jedino proizvodi prodaja, tako da je ocigledno da trebamo inzenjere prodaje.

Kod tog drugog poslodavaca je tu bio Chris koji je bio tehnicar 6g i doslovno radio 24/7 i ono sto nitko drugi ne bi, pa su mu se smilovali da li mu kao da vodi laboratorij, ali bez ikakvih ovlasti ili utjecaja, jedina razlika je bila sto nije nista kalibrirao i imao je sluzbeni auto. Ako je imao ideju ili je nesto htio promijeniti morao je onda ici pravom lab manager pa od njega dobiti misljenje i potencijalno odobrenje.

Mislim da ga cak i nisu placali nesto posebno, jer umjesto da je konkretno radio i govorio stvari uglavnom je sutio(mislim da su njemu iz smilovanja dali kao da bude neki supervisor ili sto je vec bio). Sto sam ja implicirao na svom odlasku, ali su me ignorirali. Saznao sam da je prosle godine dobio pedalu.  Na odlasku sam saznao i da sam ja zapravo bio tamo najbolje placen od tih tehnicara. Iako su neki prije mene tamo radili 5 ili vise godina(Dale i Greg), imali vise iskustva ili znanja. Ljude su placali onako kako se zale, ako se zale. Znaci, ako si placen minimalac i ne trazis vise, nece ti nitko nikada reci : aha znas, ti si odlican zaposlenik sa odlicnim rezultatima, ajmo te nagradit. Nigdje to jos nisam dozivio nazalost, stovise, jos ce vise iskoristiti da izbalansiraju sa onima koji nisu produktivni. Neki drugi su bili malo sretniji, pa im je islo lakse i bolje, ali moja sreca je obicno spora i treba joj vremena.

Smijesno zapravo, kod Roba sam cak i imao najvise sanse da nesto konkretnije napravim. Samo sto je onda problem bio s njim da je bio zatvoren za ikakve ideje ili promjene osim ako nisu njegove ili nekog treceg od kog je vec dobio po lampi. Moja ideja je bila i da mu ponudim suradnju kroz npr. kupnju par mjernih instrumenata koji bi laboratorij podignuli iz 19og u 21st. Ali srecom se dogodila ta nesreca s njima(vidis kakva je moja sreca 😀 ), pa nisam dosao do toga.

Onda sam dosao u cetvrtu kanadsku firmu koju sam vec spomenuo na kraju zadnjeg clanka i ja sam mislio da je to to. Ovdje mi je samo nebo granica

Je…mos mislit :facepalm: Ali o tome cu u slijedecem clanku.

Dok sam danas pisao ovaj clanak stiglo je par emailova koji upravo potkrijepljuju cinjenicu koliko je kupac najmanje bitan i koliko ikoga boli ona stvar za ista osim novca.
Ukratko, poslao sam skupi moment kljuc na baterije lokalnoj kompaniji na popravak koji oni obicno salju na drugi dio Kanade. Oni meni nakon popravka salju natrag samo racun bez ikakvog objasnjenja, kad sam trazio objasnjenje covjek mi kopi-pejsta sta pise vec na racunu koji sam dobio prethodno.

Lokalni ovlasteni servis je poslao taj kljuc u Winnipeg ili Toronto prije dva tjedna i nitko mi se nije javio, pa sam ja u utorak odlucio poslati email upit za status kljuca. Kazu ljudi isti dan da ce saznat pa ce mi se javiti. Proslo je dva dana pa sam ja poslao novi upit jel odgovor mozda dolazi sa Marsa pa se izgubio signal, no covjek odgovora:



Onda odjednom dodje racun, bez ikakvog objasnjenja sto je bilo kljucu:





Upitam jel moze pitat proizvodjaca da elaborira malo sto se popravljalo:



 Evo njegovog odgovora, isti taj covjek…


To je ovlasteni servis koji nije bio u stanju popraviti kljuc, jer nisu imali punjac ili kabel za struju da ga ustekaju, pa su ga poslali proizvodjacu. Racun je njihov sa ukljucenom cijenom njihove usluge, sto god mislili da je usluga bila.

Jel ima dalje? :facepalm:

Ponuda iz Njemacke

Ima puno detalja koje zaboravljam, a bitni su za spomenuti.

Zaboravio sam napisati da sam tijekom tog proslog posla i tih pizdarija s njima izgubio skroz vjeru u ovdasnje drustvo i ljude. Mislim si ako sam promijenio vec tri poslodavca i svi debili sa debilom, s vecinom ljudi ne mozes imati neke normalne razgovore ili se opusteno zafrkavati, ili ne kuze ili imaju svoje nekakve interese, pitas se jel onda uopce vrijedi traziti ista dalje?
Moze se dogoditi da radis sa debilima prvi put jer nemas izbora, drugi put ajde malo nesrece, ali treci put vec se pocnes pitati u cemu je problem.

Od 2014, pa 2015 nakon onog velikog pozara u Fort Mac gdje je gorila cetvrtina provincije, vrijeme nas nikako nije sluzilo. Doslovno ciklus je isao ovako: snowstorm warning in effect, freezing rain warning in effect, extreme cold warning in effect, pa onda heat warning in effect, pollution warning in effect, thunderstorm warning in effect, smoke advisory warning in effect i tako svakih par tjedana neki warning. Imali smo par ljeta kada ili je kisa padala ili su konstantno izbijali pozari pa onda dim prekrije cijelu provinciju. 5 mjeseci temperatura oko nule ili ispod, veselis se i uzbudjen si za ljeto, a onda se dogodi da ne mozes van ili zbog kise ili zbog dima.
Bilo je jedno ljeto kad je nebo bilo narancasto, a kvaliteta zraka u Edmontonu i vecini provincije losija od Indije. Srecom sam ja bas za taj period bio izmigoljio i ostao u Meksiku par tjedana.

Ovako je izgledao Edmonton i vecina provincije…



Mozda je to bila sudbina da sam bas bio u Meksiku, jer bi vjerojatno nakon toga spakirao kofere i na prvi avion u Europu.

Sva ta mizerija me je pomalo deprimirala, a ljudi mi sigurno nisu vracali ikakvu vjeru da moze bolje. Negdje od tada 2015 u 2 ili 3 mjesec obicno za vrijeme najostrije zime pocnem sanjati i vapiti za nekim toplijim mjestima, ili bar ljepsim. Kanadjani su generalno jako ponosni na svoju hladnu klimu i kako su oni sami jako tough, ovakvi ili onakvi. A cinjenica je da ne vidite psa na cesti od sredine 10mj pa do negdje travnja. Malo karikiram, ali nije daleko od istine.

Obicno me tada najvise privlaci Europa, fina i ukusna hrana, posteno vrijeme, pa nogomet i nogometna kultura 😊 .  Nagovarao sam curu da odemo i u Meksiko na pola godine ili slicno. Ali Meksikanci su ko balkanci, njima Amerika i Kanada dodju ko nama tamo Austrija/Svicarska ili Njemacka, znaci obecane zemlje. Kad dodjes tamo ne ides vise nigdje, osim doma.
U medjuvremenu se dogodilo da je repka dogurala do finala, a Dinamo prezimio u Europi.
Jbt, potrosio sam tisuce i tisuce kuna na Dinamo da bi najveci uspjeh dozivio pobjedu nad NEC Nijmegenom 3:2, nakon sta su gubili. U Amsterdamu sam bio, naravno, kad su izgubili.

“Nije u soldima sve”…  

Kad bi se zivot sastojao od trenutaka, onda sigurno nije, ali s obzirom da su drustvo i sistem takvi da moramo raditi da bi zivjeli, onda je 362 dana u godini ipak u soldima sve.  Srecom mene razum nije nikada ili bar jos nije napustio. Koliko god srce vuklo u europske pubove i stadione 🙂

To ljeto kada sam intenzivno trazio drugi posao, slao sam emailove po cijeloj Kanadi(s fokusom na Montreal i Quebec), po svim decent mjestima gdje bi se moglo usicariti neki posten posao na postenom mjestu. Nije bilo nekoga izbora, ali za ono sto su me zvali htjeli su obicno htjeli da idem po terenu sto mi je bilo no-no. Prvo dijete je vec bilo tu, tako da mi nije bilo na pameti da putujem i vidjam dijete samo preko vikenda ili jednom u XX dana. A i taman posla da pobjegnem iz Edmontona i onda me posalju na teren u Edmonton, sto je bila velika vjerojatnost.
Iz Quebeca me nitko nije zvao, jer sam resumee slao na engleskom. Cuo sam da su debili, ali imao sam vjeru u svoje europsko ime i prezime, ono kao europska braca sheme ovo ono, ali ipak ne.
Slao sam emailove po Njemackoj i Austriji. Njemacka je inace raj za kalibriranje. Ima toliko industrije da doslovno svako selo ima nekakav laboratorij. Ovdje je to sve vec izmonopolizirano i korporativno.

Super je stvar sto sam radio u te dvije firme tu u Edmontonu. Prva firma je imala cetri podrucja koja sam radio/pokrivao, a ova druga je imala valjda sve sto se moglo kalibrirati osim elektronike. I sve to sto smo tamo radili je bilo vise iz kucne radinosti i improvizacije, nego iz ISO 17025 laboratorija :facepalm: . Sto mi je na kraju bila samo beneficija jer sam razvio bas siroko znanje o svemu sto se tice tih mjernih instrumenata. Rob da je mogao bi kalibrirao ljudima pecnice doma, takav je lik bio. Naravno da ne znam o svim instrumentima bas sve, ali imam dovoljno znanja da mogu skuziti sto i kako, jer je princip uglavnom isti.

Vecina laboratorija, osim ovih velikih korporacija kao sto su Tektronix, Trescal, Transcat i sl. obicno imaju scope od par stvari. Samo kalibriranje kao biznis je skupo i tesko je uopce imati siroki scope jer npr. ako se bavis dimenzionalnim umjeravanjem onda samo moras uloziti hrpu novca u klimu i izolaciju da odrzava odredjenu temperaturu i vlagu. A instrumenti standardi kostaju malo bogatstvo, zato je apsolutno ne moguce za mene da udjem u taj biznis samostalno osim ako nisam dobro potkovan poznanstvima ili sa velikim novcanim sredstvima iza sebe.

Pravio sam se englez pa sam njemcima slao resume/CV na engleskom. Neke njihove savezne drzave su imale poprilicno nisku nezaposlenost pa sam igrao na kartu da ako su ocajni javit ce se. Tako je nekako i ispalo. Javila se jedna kompanija iz Baden Wurtemburga, koja nije bas radila sto ja radim, ali s obzirom da sam u tom poslu i znam stvari, kao nemaju problema da me obucavaju i jezik nije problem(mislim da su me htjeli tutnuti u Kinu jer su tamo otvarali laboratorij, indirektno mi je to spomenuo).
Oni su se bavili instrumentima za mjerenje protoka(flowmeter) i zapravo su taj proizvod izradjivali od nule i posao bi mi sigurno bio jako zanimljiv da sam otisao. Uz samo kalibriranje su i trazili znanje u programiranju, sto je vec PLC, a to je ipak iznad moga levela. Moze se naravno nauciti, ali ni u Kanadi za to bas ne obucavaju nego bas moras u skolu jer je opsirno i komplicirano.
Iako je nezaposlenost bila oko 4% u tom dijelu Njemacke, moram priznati da mi je bilo iznenadujuce da ne bi imali problema sa treningom. Nesto ili nisu razumjeli ili su stvarno bili ocajni da nadju nekoga.

U Kanadi inace puno stvari zvuci komplicirano, ali na kraju se sve svede na odgovornost(ili tezinu uvjeta rada). Posao moze biti tezak za nauciti i pohvatati, ali kasnije je jako jednostavan i dosadan, ali je stvar u odgovornosti. Znaci, ovisno o cijeni zajeba (ili koliko je fizicki tezak), toliko ce biti placen ili trazeno nekakvo skolovanje. Sto je odgovornija pozicija, ili veca je steta ako zajebes to je onda bolje placeno. Zato su ovi uredski poslovi medju manje placenima, a npr. tehnicari, inzenjeri, mehanicari, manageri ili oni sto rade na busotinama fizicki i po vani na minusu vise.
Ako ja sada npr. premecem kutije po skladistu i napravim stetu od 100 ili 1000$ vjerojatno nije neki big deal jer sam sukladno placen, osim ako nisu neki skrti Indijci u pitanju. 
Ali ako ja radim na poziciji gdje mogu napraviti stetu od 100 000$ pa i vise, e to je vec drugi par rukava. Oni rade na tome da uglavnom sve pojednostavljuju ili je vec jednostavno i logicki, bez obzira na svu teoriju koja se mora nauciti ili znati.  Tako da je pravljenje nekakve stete od ljudske ruke svedeno na minimum. Kad netko nesto zajebe u vec uhodanom procesu, e to nije dobro nikako za tu osobu. Iako je to velika “boljka” Kanade, mozda i Amerike, da nemaju bas razvijenu odgovornost ili svijest. Puno ljudskih gresaka prodje bez kazne osim ako bas direktno direktno nisi uzeo nekome novac iz blagajne.
Kako god bilo, nekako mislim da je cijeloj zapadnoj Europi slicno. Jedino u komunistckim zemljama ides na giljotinu ako nesto zajebes, pa su zato bivsi komunisti vecinom posteni radnici, tajna je u strahu 😀

Salu na stranu. Firma je bila smjestena u okolici Bad Mergentheima koji je izmedju Stugartta, Nurnberga i Wurzburga. To mi nije bilo napeto, jer sam radije htio u neki decent gradic, a ne selo, iako je taj dio dolje pejsazno kao sa razglednice za razliku od Edmonton koji je ravnica do Toronta..

Dok se sve to dogadjalo, vec sam bio s ovim svojima ovdje na razgovoru i pitanje je samo bilo tko ce biti brzi, jer da su mi Nijemci bacilli neku nemoralnu ponudu na sto sam implicirao i dijelom trazio, onda bi bio no-brainer da idem tamo. Rekao sam da ovdje zaradujem toliko i toliko i da mi se ne isplati ici na manje. Naravno da sam bulsitovao jer se to tako radi.
Skuzio sam da sam ih malo presjekao sa stavom, jer su oni ko pravi Njemci valjda mislili da cu ja kao Kanadjanin doci raditi za njih za cijenu Hrvata. Nope. Odvilo se kako se odvilo, ova firma u Edmontonu je bila brza i ipak sam odlucio dati njima jos jednu sansu.
Njemci su se javili kasnije da bi mi platili smjestaj i avionsku kartu da dodjem i budem tamo tjedan dana da vidim to sve i upoznamo se. Ipak sam se zahvalio i rekao da sam ovdje dobio veliku priliku u jednoj vrlo jakoj korporaciji i da jednostavno ne mogu to propustiti. Sto je zapravo i bila istina.

Ono sto me zanima, a nisam nikada saznao niti od njih niti po internetu, a nadam se da ima neki Nijemac, Austrijanac ili Svicarac da ovo cita, bas me zanima koliko su tamo tehnicari za umjeravanje placeni, koja je neka okvirna cifra?
Moje nekakvo razmisljanje je bilo da bi se Njemacka isplatila ukoliko bi najmanje dobio 2800 eur nakon poreza i sa pomoci u troskovima preseljenja. Sve ispod toga bi financijski bilo losije. 
Saznati ikakve informacije o tom poslu, a kamoli nekakva primanja je bila apsolutno nemoguca misija. Pa nadam se da ima netko tko mi moze rasvijetliti da li sam ciljao previsoko ili premalo?

Njemacka, nakon sestrinog iskustva mi je malo pala u ocima, ali i dalje ju drzim u zadnjem djepu ukoliko moramo napustiti brod ako pocne tonuti.

Nije bilo lako doci gdje sam sada, ali kad pogledam unatrag imalo je smisla, vrijedilo je i definitvno mogu potvrditi da se gomila stvari dogodila sa razlogom.
Sadasnji poslodavac je u top 100 kanadskih poslodavaca. Revenue im je preko 6 milijardi dolara godisnje, posluju na par kontinenata, imaju preko 10 000 zaposlenih i compleks ili objek u kojem sam ja u Edmontonu donosi otprilike oko 300 milijuna godisnje. Napisati cu u slijedecem clanku kako je sve proslo i doslo na svoje mjesto. Nije ni tu pocetak bio idealan.
Trenutna pozicija mi je povezana s proslima, znaci kalibriranje, ali sada sam ja napokon “in charge”, tako da me nema vise tko zajebavat i zivcirati.


I to vam je bio Rob. Covjek koji je radio kao quality check, quality assurance inspector u avio mehanicarskoj kompaniji prije nego je zatvorila vrata

Mora mu se priznati poduzetnost u to vrijeme i zgrabio je priliku koja mu se pruzila. Po njegovoj prici, firma u kojoj je radio je prijavila bankrot i svima su dali pedale. On je u odlasku ponudio da kupi sve njihove standarde(instrumente) za kalibriranje nas to su pristali i tako je poceo.

Vodio je taj biznis i gurao nekako dok i on sam nije proglasio osobni bankrot, izgubio zenu i bubreg. Neznam da li je bubreg izgubio tada, ali znam da mu je zdravlje poprilicno naruseno i drugi bubreg radi polovicno. U tim pocetnim godinama da bi udovoljio bivsoj zeni, pravio se da zaraduje tako sto je posudjivao novac u onim lihvarskim agencijama za posudivanje novca. To je radio dok je islo, a kad vise nije mogao servisirati dugove onda je proglasio bankrot. Pretpostavljam osobni, jer je firmu i dalje gurao.

Covjek je tu firmu otvorio 2000te, i tek negdje 2011 mu je malo krenulo. Nije se obogatio preko noci, ali se konsolidirao i imao posla da zaposli jos jednu osobu. Kojim redoslijedom je zaposlio te ljude ne znam, ali znam da ih nije zaposljavao na temelju njihovih vjestina. Glavna zenska koja uz njega to vodi je njegova sestra, druga zenska je njegova druga zena koju je usput i obucio da mu polovicno pomaze kad zagusti. Tu je bilo jos par ljudi koji su mu pomagali, npr. njegov sin i kcer, dok nije zaposlio jos par ljudi kasnije. Uglavnom za administraciju, ovo kalibriranje i servis vjerovao je uglavnom sebi, osim ako nije bilo nesto super jednostavno sto bi i cimpanza mogla radit, onda bi to povjerio drugoj zeni, Brendi. Tek kasnije je poceo zaposljavat “prave” tehnicare.
Da sam ja ista od toga znao, ne bi im se vjerojatno nikada javio, kamoli radio tamo. Al dobro, svako iskustvo je iskustvo pa tako i taj rad kod njih. To mi je bila vec treca kanadska firma i naucio sam dosta stvari o mentalitetu, kulturi, poslovnoj komunikaciji, terminologiji i sl. Stvarima o kojima nitko ne prica, a jako su bitne. Pored ocekivanja da se pojavite na poslu, nesto malo brljate bez da probate nesto unaprijediti ili promijeniti obavezni su finoca i smjesak, tako mozete trajati do mirovine. I tako vam nekako izgleda valjda prosjecni kanadski zaposlenik, ambicioznost nije benefit u ovoj kulturi. Da ne budem krivo shvacen, pored hrpe debila ima i hrpa dobrih ljudi, ali naravno zna se tko obicno dolazi do izrazaja.

U toj firmi sam poceo koliko se sjecam sa 20$/h, to je bio veliki pad naspram bivse. Ali za apprenticeship i bez zivotarenja u hotelima i kampovima bio sam spreman na to. Bez obzira sto sam bio apprentice, bili su toliko impresionirani mojim radom da sam se u roku 6-8mj popeo vec na 25$/h. To sam zapravo cijenio, jer je to bila obiteljska firma i revenue im nije bio visi o milijun dolara, bar po mojoj nekoj procjeni. Apprenticeship funkcionira na principu da zaradujes odredjeni postotak od onoga sto tvoj journeyman zaraduje. Nisam siguran jesu promijenili danas postotoke, ali iznosilo je npr. 55 ili 60% za prvu godinu, pa se penje do 85 ili 90% na zadnjoj. Znaci, ako je journeyman placen 40$/h, a ja sam prva godina apprentice, ja sam onda placen 55% od toga i onda se penje gore.  Sumnjam da su oni pratili te postotke, nego su me placali koliko su mislili da je ok.
Firme koje placaju journyemana 40$ ili vise su obicno jako dobre firma i mala je sansa da ja u takvu upadnem bez da imam neko dobro poznanstvo. Obicno se ili netko unutar kompanije prijavi ili netko dodje preko nekakve veze. Probao sam svugdje i nije islo. 
Sve u svemu, kad uzmem u obzir sve druge troskove, mislim da ni on sam nije zaradjivao neznam kakvu lovu. Bez obzira na sve bio sam s njima relativno dobar i likovi su me voljeli dok ona retardirana kineskinja nije pocela cackati mecku.

Kako sam s njima zavrsio?

Kraj je poceo tako da je ta kolegica kineskinja ima nekih mentalnih problema pa je ispalo da je bila strasno ljubomorna osoba i nije joj se nikako svidjelo da sam ja imao tako dobar tretman, a ona je tamo bila malo duze od mene. Iako iz onoga sto sam vidio i nju su tretirali jako lijepo, tepali su joj stalno, podilazili i ulazili u susret kad god je trebalo, cak i kad je ona bila prilicno bezobrazna iz nekih njenih razloga.
Eskaliralo je kad su slucajno zaposlili moju sestru. Ali to je duga i komplicirana prica, pa cu samo napisati da je vrhunac bilo njezino prigovaranje na svasta, pa onda i velikim dijelom na moju sestru, ali samo njoj bez da itko od nas drugih cuje.
Ne bi covjek mozda rekao nista da je to sve bilo osnovano i da je bila u pravu, ali doslo je do toga da se Rob razbolio i zavrsio u bolnici, a njoj je u medjuvremenu ostavio da obucava sestru pa je otislo samo na gore. Ja sam bio zaduzen za drugi odjel, pa nisam mogao nista, a niti sam taj dio tada znao.
Ispalo je tako da sestra nije smjela pitati pitanje bez da ona nesto sere ili vrijeda. Oboje nas je to podsjetilo na Hrvatsku i tamosnji mentalitet, gdje ne smijes pitati pitanje, jer su vecina ljudi lumeni i sve znaju. Bit ce da je komunisticki mentalitet posrijedi. Naravno da kad sam ja to cuo i vidio na svoje usi onda sam ju pitao zasto to radi. Kucka se rasplakala i potuzila Robu koji se u medjuvremenu vratio da sam ja nju napao i da ona tako ne moze raditi. Ne moram ni pisati da je Rob opet napunio gace

S dvolicnim ljudima ne mozes na zelenu granu ni da hoces. Bez obzira na moje napore da se sve rijesi oci u oci, vodili smo razgovore jedan po jedan…Boze, kakvi debili sad kad se sjetim. Pazi debilanu, znaci…tri osobe idu u ured privatno i jedna po jedna prica svoju verziju, jer kineskinja nije htjela sjesti, razgovarat i rjesiti oci u oci, nego je uglavnom plakala u uredu. Sa svojim engleskim i mene bi prepala, kamoli nece strasljivog Roba.
Naravno da sam ja, a i sestra ispali babaroge, jer ona njima sve fino i sa smjeskom, a mi Europljani odmah u bubrege.
Kaze meni Rob, gle bez obzira na sve ona je jadna mala, kineskinja, sva njezna ovo ono, a ti si visok, malo glasniji i jaceg glasa pa se prepala znas. :facepalm:
Nebitno kakve argumente mu iznio pred nos on je svoj stav vec imao. A stav mu je bio da ne naljuti ni mene ni nju, nego da svi skupa nastavimo raditi. Jer si ne moze priustiti da izgubi jednog od nas ili oboje, previse smo mu love donosili(ista stvar kao i sa Glassmastersom). Tim vise sto je bio sav bolestan i tek izasao iz bolnice. Shvacam ja dijelom njegov stav jer mu je u interesu zastiti firmu, ali ne mozes biti toliki beskicmenjak i idiot u isto vrijeme.

Nakon te bolestine i vremena provedenog u bolnici fitilj mu je totalno ispalio pa smo onda jako cesto dolazili u konflikte, cak i oko nekih osnovnih logickih stvari. Iako je on sam bio dosta logican, strah mu je nekada uvelike utjecao na logiku.
Od tog glavnog konflikta ja sam se okrenuo naprijed i aplicirao na hrpu poslova i poslao resume hrpi firmi(uglavnom vezano za instrumentation), sve totalno mrtvo u Alberti i nitko ne zaposljava tako da me nitko nije ni zvao. 

Dugo vremena se vrtio oglas za firmu gdje sada radim, a koja je Robu bila najveci klijent(samo od njih je dobivao izmedju $150-200k godisnje). 
Tek kad me skroz raspidio sam odlucio aplicirati tamo, jer njihova nazadnost me ubijala. Prilikom apliciranja sam zmuljao resume da se ne vidi da radim za njih, jer sam si mislio da ce odmah zvati Roba i pitati da sta ja apliciram kod njih, jer sam tada mislio da su si dobri i bliski s obzirom da imaju poslovni odnos oko 10 godina. 

Resume sam ubrljavio tako da sam samo produzio datum do kojeg sam radio za bivsu firmu, dodao neke stvari i sl, te ne spominjujuci tadasnju, nadajuci se da nitko iz laboratorija tamo nece znati moje ime, iako je svaki certifikat imao moje ime i potpis .
Zvali su me na intervju, covjek iz HR-a(human resources). On nije nista znao, ali je s njim na intervjuu bila jos jedna osoba koji je moj sadasnji supervisor. Pored seta glupih HR pitanja, doslo je vrijeme za tehnicke stvari. Mislio sam da ce se lik kuziti, ali ispalo je na kraju da nema pojma o pojmu osim povrsnih tehnickih termina koji samo odaju dojam da zna. To je ovdje mozda i kljuc uspjeha, znati bulsitovati o necemu, ali biti fin i pristojan u isto vrijeme.
Bio sam ostar i direktan kao i na svakom intervjuu, osim cinjenice da nisam spominjao sadasnju firmu gdje radim, dok negdje na pola puta nisam bio upitan sa smjeskom kakve veze imam sa tom i tom firmom.

Skuzili su me pa sam nabacio smjesak i u pomalo nezgodnoj situaciji samo rekao, ah you got me there 😀 . Jbg, s obzirom da su znali objasnio sam stvari kako jesu i razloge zbog kojih trazim izlaz. Sve su uljudno shvatili pa i to zasto nisam napisao trenutnu firmu. 
Zvali su me opet za tjedan dana da dodjem na drugi krug, prosetati i upoznati se sa ljudima. Sto znaci da sam dobio posao. Ne bih ja bio ja da malo nisam zakomplicirao i odbio ih jer mi nisu htjeli nastaviti taj apprenticeship. Zahvalio sam se i rekao da ipak ne mogu.

Gurao sam nekako s ovim debilima, ali me ipak kopkalo sto nisam otisao u tu drugu. Rob i njegovi naime nisu znali da sam ja igdje aplicirao, imao intervju i jos dobio posao, tako da je to bio materijal za infarkt, tim vise sto je to njihov najveci klijent. 
Nakon veceg istrazivanja i razmisljanja ipak sam odlucio raskinuti s ovima nakon par mjeseci. Do tad su me stvarno bili iznervirali sa njihovim “Windows 98” stanjem uma. Sestra je u medjuvremenu otisla u UPS par mjeseci prije.

Necu imenovati firme, ali ovi drugi su jos vrtili oglase po netu. Javio sam se preko maila tom recruiteru iz HR-a i pitao jel jos traze. Samo je pitao je da zasto sam promijenio odluku , da traze i dalje i da dodjem nema frke. Za tjedan dana sam vec hodao kroz taj komplex i upoznao ljude, bez ikakvog intervjuja ili pitanja.

Naucio sam, kasnije, da su bili poprilicno ocajni da nadju ikoga sa iskustvom. Navodno su dvije godine trazili nekoga, bilo je par kandidata, ali svi bezveze.
Znaci ako sam ja muljao u resumeu, dobio posao pa ga odbio i onda im se jos kasnije javio da bi ipak radio za njih, onda se covjek zapita kakvi su bili drugi kandidati ili kakvi su oni kao firma, tj. ti manageri? 

Mogao bi jos o dogodovstinama sa Robom i ekipom, ali to bi bilo predugacko. Mislim da je Delboy olicenje biznismena kad se uzme u obzir kakve je i kako je Rob stvari radio. 😆

Poklopilo se sve da sam u novoj firmi potpisao ugovor, svi podaci provjereni(morao sam raditi droga i alkohol lijecnicki, neki polusistematski), provjeravali su moje diplome iz Hrvatske, zvali reference itd. Sve ozbiljno, dok sam ja neozbiljan otisao na godisnji u Meksiko i tamo jos uvijek sadasnjem, ali danas bivsem poslodavcu, u maniri pravog kanadjanina, poslao email zahvale i da se ne vracam vise. 
Ipak nisam uspio vidjeti uzivo koliko se Rob uspio predzadnji put(bit ce jos jedan put) ukenjati i pocrveniti haha.

Tada sam vec naucio da je to to od moje direknosti u ulazenja u nekakva objasnjavanja ili konflikte. Ovdje to ne pali, odradis svoje, gledas u pod i sutis. Iskrenost i direknost su mi donijeli neke poslove, ali su mi ih i odnijeli. Kanadjani su jednostavno takvi, ne vole propitivati stvari, a kamoli ista mijenjati u nekakvom malo brzem roku i na bolje. Vole jedostavn i sigurno, nazadni su i spori, bar ovi ovdje u Alberti. Nazalost ja nisam takav i jbg dvije bitke sam izgubio, a treci puta cu (jesam) pametnije…

Kineskinja koju su toliko mazili i pazili je dala pedalu par mjeseci nakon sto sam ja otisao, a da iskreno nije bilo nje ja bih tamo ostao dugo vremena. Pazite se kineza, nije to bio slucaj samo sa njom, ali biti ce jako fini, sa svojim polu engleskim koji lose pricaju, ali odlicno razumiju(ne zavaravajte se), smjeskat ce se i onda kad najmanje ocekujete zabit ce vam noz u ledja. U medjuvremenu Robovo zdravlje je postalo toliko naruseno da je konacno odlucio prodati firmu(imao je ponude i prije ali nije htio). Tako da eto, 18 ili 19g zivotarenja da opstane i ostane, potpuno naruseno zdravlje zbog stresa, da li je vrijedilo?

Nova, tj. sadasnja firma i posao koji radim zasluzuju svoj poseban clanak, jer i tu ima anegdota u rangu svih bivsih.