Proslo je dugo vremena od zadnjeg clanka. Malo mi je nezgodno pisati jer je laptop otisao u vjecna lovista, a u medjuvremenu sam kupio kompjuter i nemam monitor, pa koristim TV monitor.
Napravljenje su male preinake na blogu u nadi da cu jednom imati vremena i uloziti malo truda da napravim to kako zamisljam. Jer za ono sto hocu iskreno bih morao posvetiti puno vise od sat vremena dnevno. A nisam jos naisao na nikoga tko dijeli moj entuzijazam i poduzetnost da mi pomogne.

Kad sam kod entuzijazma i poduzetnosti malo cu o tome napisati, jer sam puno puta bio upitan zasto ne otvorim svoj posao, jer su ljudi ovdje kao tupavi, pa ako oni mogu, mogu i ja. Istina, zato sam ja umjesto konkretne firme, otvorio blog, jer ako moze Ela, mogu i ja 😀

Istina ili realnost su ipak malo drugaciji. Naime, ovdje je najmanji problem registrirati i otvoriti malu/firmu ili obrt. Ali problem ju je razviti, odrzati, a kasnije i uspjeti. Ulog je ogroman, a koji je dobitak? I sto je na kraju zapravo bitno? Novac, zdravlje, sloboda ili sve troje?
Za zapoceti nesto moras imati ideju i kapital. Ako imas to dvoje onda se mozes kockat i otvoriti nesto u usluznim djelatnostima pa dokle ide. Za dugorocno ipak mislim da su najvaznije vjestine, te jasno znanje/vizija zasto si u biznisu. Ako je samo novac na prvom mjestu onda mislim da je vjerojatnije da neces uspjeti, nego uspjeti. Cak i ako i nemas neko zanimanje/znanje, ali imas novac i kapital onda je jako bitno ulaganje u ucenje. Jer bas ti koji imaju samo ideju i kapital, ili samo jedno od toga, ali ne i nekakvu viziju obicno i propadnu nakon par godina jer ne prate trendove i ne prilagodavaju se vremenima/trzistu.
Ne pisem ovo iz prve ruke, jer nisam otvarao i zatvarao firme, ali sam promatrao i pratio hrpu. Pogotovo sto se tice auta ili nekavih restorana, jer su se moje ideje i nase znanje uglavnom oko toga vrtili. Auti naravno stakla jer sam u tome imao iskustva, a restorani jer je cura diplomirani kulinar.

Imam dosta primjera lose vizije, nedovoljnog znanja i manjak proaktivnsti, a izdvojit cu par restorana u kojima sam bio, a koji su imali dobru ideju, ali nazalost samo su na tome i ostali.
Npr. covjek je otvorio meksicki restoran na relativno dobroj i prometnoj lokaciji. Lokal je prije toga bio nocni klub i jedino sto je vlasnik napravio je promijenio interijer i stavio ime svog restorana ispred i to na neki skroz slampavi nacin. Nije si pomogao ni imenom restorana. Naime, nazvao je meksicki restoran La Copacabana(koja je zapravo plaza u Brazilu). Sami meksikanci sumnjam da mu to mogu oprostiti. Nesto kao da otvoris hrvatsku konobu i nazoves je Skoplje i onda da kao spasis stvar izvjesis hrvatsku zastavu ispred na prometni znak 😀

Ne mogu reci da je ideja restorana bila losa, jer su tada postojala samo jedan ili dva meksicka restorana u Edmontonu, a u isto vrijeme u Calgaryu mozda 6 ili 7, tako da je svakako imao potencijala.
Zanimalo nas je i dali smo im sansu. Prostor je bio ogroman, polu-prazan, nista posebno, jedino sto je svirala meksicka glazba na zvucnicima i to je to. Mislim da realno restoran u punom kapacitetu moze primiti 30-40 ljudi, a mi smo u pocetku bili jedini i kao takvi cekali smo na naruzdbu nekih 45min. I jos su pomijesali sto se pomijesat moglo, pa su donijeli nesto drugo, jer necega nisu imali., pa nisu donijeli sok ili pivo, pa jesu, pa krivo i tako. Hrana koju smo narucili realno treba biti gotova u roku par minuta.
Secer na kraju je bio vlasnik koji je sjedio u restoranu, pa kad smo zavrsili htio je valjda pokazat kako mu je stalo do ljudi pa je onda isao od stola do stola(kasnije je jos doslo par ljudi) pa je pitao kako je sve bilo i zahvalio se.

Ovdje ljudi inace ne uzimaju kritiku na razmisljanje niti opcenito kritiziraju ista, uglavnom muljaju kada je i sve apsolutna katastrofa. Onaj pojam “canadian polite” je zapravo samo pojam ili teorija, praksa ili stvarnost su da se ljudi zapravo boje i srame izraziti svoje misljenje, da ne bi ili uvrijedili nekoga ili dosli u nezgodan moment, ili jos gore da ne bi bili etiketirani na neki nacin. Zato je ovdje sve uvijek great, cool, not bad, awesome, amazing i ostali pridjevi. Sto ih zapravo onako iskreno po meni svrstava u jednu totalno bezlicnu i bezdusnu naciju koja voli sama sebi tepati jer ne zele nikakav konflikt ili neslaganje u misljenju. Zbog te lazne pozitive, jako je tesko mijenjati stvari na bolje jer su si slozili u glavi da je osrednje super. Vidis, o tome bi se dalo napisati poseban clanak.

Al dobro, ja naravno tada vise europljanin nego kanadjanin, naravno da sam rekao sve kako je bilo, da smo npr. cekali hranu toliko i toliko, da uopce nisu donijeli pivu ili sok sto vec i da na kraju kad su donijeli hranu su donijeli nesto trece. Ciko vlasnik pogleda u mene ko u mokru krpu, okrene glavu i nastavi dalje. Boli covjeka ona stvar. Malo po malo sam kroz ove godine naucio da i ja drzim jezik za zubima nekih 70% vremena, jer nitko me ni ne kuzi, a odmah dobijem po nosu od svoje da zasto je tako tesko reci da, ne, hvala, a ne uvijek raspravljati. Ali zalomi mi se cesto da ne mogu drzati jezik za zubima, jer mislim da je to jedini nacin da se nesto promijeni. Kad se jedan zali nema nista od toga, ali ako se 1000 ljudi zali, i jos bolje, udari po djepu tu korporaciju ili biznis e onda ce se stvari mijenjati. To mozda ne pali u Hrvatskoj, ali u Kanadi itekako da. Samo ovdje nije problem da se ljudi ne zale nego bas suprotno, premalo se zale. Hrvati se zale, ali na krivim adresama 😀

Najsvjeziji primjer bas imam od neki dan iz malla kad smo prolazili pored standa Telus-a(telefoni/internet) i lik me pokusava zaustaviti “hey have you ever been with Telus?”, ja onako iz topa, ali sa smjeskom odgovaram “Oh no, thanks, I don’t want to have anything with Telus”.
I ja o tome sto sam rekao mogu razmisliti tisucu puta i opet mislim da sam mu dobro odgovorio jer Telus je od 3 velika sranja(Bell, Rogers i Telus) najgore. Internet im je u banani, usluga(customer service) im je u banani, i pri tome ne mislim na to povlacanje za ruku u mallu nego ako imas problem sa telefonom ili internetom pa onda moras cekati nekog njihovog becara da se ili javi ili da dodje u posjetu. Zivimo u 21st, imamo u Edmontonu repetitore doslovno na svakih par sto metara, ali je jako cesto dogodi da nema signala ili je jako slab(pogotovo Telus), ali se nitko od njih ne srami uzeti poprilican novac za uslugu koju (ne)nude. Znaci, ako mi hoces uzeti 200 $ mjesecno onda me raspameti sa uslugom i ponudom(jer to je ogroman novac za dva mobitela). Ali ne, ovdje funkcionira da ako hoces polovicnu uslugu, plati premium cijenu, ako hoces dobru uslugu plati super-premium cijenum, a ako hoces nesto “jeftino” reci ce “well, you get what you pay”(a zamisli da placas npr. 80-100$ za 1gb interneta, besplatne pozive i poruke, znaci ne dobijes skoro nista za tu cijenu).

Ovako kroz moje iskustvo, ako nesto radi najbolje je ne ici traziti mijenjati za bolje, jer ce to zavrsiti mukama. Primjer je taj Shaw internet, imao sam problema s njima u pocetku i naravno da sam se natezao. Otkad su stvari rijesene, ne diram i ne zovem. Opcija mi je ili s njima ili s Telusom. I evo vec valjda 8g sve radi bez problema 🙄

Da se vratim na onaj restoran. Tamo na kraju vise nismo isli, niti smo preporucili restoran ikome, a vlasnik je u medjuvremenu marketing dignuo na visu razinu, pa je cak izvjesio i meksicku zastavu pored ceste na prometni znak :facepalm: Bio se jos par mjeseci odrzao i zatvorio.

Nedugo zatim su mu kanadjani odrzali lekciju kako zapravo otvoriti i voditi restoran usprkos nekim nedostacima.

Link na restoran ( https://elcortezcantina.com/ ).

Prostor je bio zatvoren neko vrijeme, ali je onda ekipa sa malo vise iskustva, ali i poduzetnickim duhom to iznajmila, preuredila i doslovno revolucionirala restoran, a mozda i samu restoransku scenu u Edmontonu.
Uzeli su radikalni pristup i mislim da je to jedini pravi nacin i potrudili su ga se potpuno urediti u nekakvom gothic meksickom stilu sa naglaskom na Dia del muertos. Evo tu se mogu vidjeti slike na googlu ako nekoga zanima:

https://www.google.com/maps/uv?pb=!1s0x53a0220fd35313f3%3A0x444de9da71ce4386!3m1!7e115!4shttps%3A%2F%2Flh5.googleusercontent.com%2Fp%2FAF1QipNoNnIi9RqUwgHEoZSLmea69YN-wasxwFxMt706%3Dw265-h160-k-no!5sel%20cortez%20-%20Google%20Search!15sCgIgAQ&imagekey=!1e10!2sAF1QipM9yh4Hyg0ssBSKYZUdpfZuP6fMakqBT93KJESy&hl=en&sa=X&ved=2ahUKEwiJ3YjDyuTuAhXN6Z4KHW9wBnoQoiowJHoECEUQAw


Bili smo i u tom restoranu i iako vristi Meksiko, hrana je zapravo vise Tex-Mex(americka) nego prava meksicka, ali kanadjani to ni ne kuze. Npr. u Meksiku ces dobiti samar ako prodajes tacos na tortillama od brasna, a ne od kukuruza. Ili da ti ubace kupus ili ribanu mrkvu, umjesto luka ili cilantra(korijandera) 😀 Ali mora im se odati da imaju odlicnu ponudu tekile i mezcala.

Mozes ti unajmiti neki prostor, nazvati ga kako nazoves, baciti par stolaca i stolova i misliti to je to, sad ce mi doci hrpa ljudi jer prodajem odlicne tacose ili cevape. Ne, ovdje to tako ne funkcionira. Moras znati puno ljudi, moras uloziti trud u vizualni identitet, interijer, eksterijer, pa menu(hrana moze biti doslovno sranje, ali ako ukomponiras rijeci kako treba to je veliki dobitak), pa ljude(ako uzmes debile za kuhare ili konobare bye bye), malo reklame gdje god je moguce. Moras ukomponirati sve da funkcionira besprijekorno i savrseno, a istovremeno moras znas sakriti nedostatke, da se u isto vrijeme sve istice, ali da se nista individualno ne istice, jer ti prvi mjeseci, a i godine su najkriticnije. Bili smo po toliko restorana i toliko sam promatrao to sve, pa onda insajderske informacije od moje cure, jer ona kuzi kako to sve funkcionira tako da sam poprilicno puno naucio. Zbog toga bas odustao od ikakvog restorana pa cak i da imam hrpu love za uloziti. Osim mozda neki mali resotran u sklopu B&B.
Bas kao sto sam gore napisao, ljude ne zanima sadrzaj, nego prezentacija. Znaci upakiraj govno u ukrasni papir i prodat ce se. Ne koristi se ovdje rijec “old” u prodaji nego “with character”, pa onda ne “ugly” nego “rustic bread/rustic house/rustic car” etc. Malo karikiram, ali tako je.

Bio je tu i jedan nas restoran, doslovno je covjek koji ga je otvorio unajmio lokal, po meni takodjer na dobrom mjestu, ubacio stolce i stolove, na menu je napisao Chevapi i sve te tipicne balkanske stvari. Prostor je po meni bio super velicine i idealan za mali restoran, ali bez ikakve vizije, topline ili da se po icemu isticao ili onako da je nekako zvao ljude(oni to kazu ovdje “inviting”). Nekako mislim da bi takvi restorani mozda i uspjeli da imaju nesto revolucionarno u hrani, hrana ni ovdje nije bilo nesto zbog cega bi se vratio. Jer neki restorani ne izgledaju nikako, kad ih vidis ne bih ni pogledao, a kamoli isao unutra jesti, ali ako je hrana odlicna prosirit ce se rijec. Naravno da se ni taj restoran nije odrzao ni godinu dana. 

Nekako to zamjeram nasim ljudima. Mi napravimo super stvari, ali reklama, marketing i ono najbitnije da se prosiri rijec je jako slaba vjestina. Valjda nekako misle da nema hrvatskog ili balkanskog restorana i da su ljudi zeljni pa ce svi navaliti. Pa nije bas tako, jer i ja sam npr. rijetko idem u ovaj jedan ili dva nasa ducana sto imaju. Naravno da imaju stalne kupce, ali nije to bas tako da nasi ljudi kupuju ili jedu tamo svaki tjedan kako si zamisljaju da ce biti. Plus i ta dva ducana su mi totalno odbojna za posjetu jer su prenakrcana i preskucena. Jos su u jednom stavili i par stolova izmedju polica da ljudi mogu popit kavu i jesti, pa onda imas 5 ljudi u ducanu/restoranu sa nasom kulturom i rezultat je kaos. Zadnji put kad sam bio, ulete likovi njih 5-6 bez ikakvog reda, kupuju i jedu u isto vrijeme, pa onda idu placati pa jedan placa za dvojicu, treci za jednoga, cetvrti placa jogurt petom i tako nikakvog zakona i reda plus jos svi razbacani po tom malo prostoru . A ja i dvoje ljudi koji smo dosli prije njih smo doslovno stajali 30min dok su oni to rjesavali.

Ako koga zanima, a mozda i pomogne. Jedna od mojih ideja dok sam razmisljao o restoranu je bila da ako otvorimo hr restoran npr. ne vezem ime restorana za Balkan, Hrvatsku, Srbiju, Eastern Europe ili slicno, nego nesto sto zvuci pozitivno(vise europski nego balkanski), a opet da odaje dojam jednostavnosti, neceg drugacijeg i zanimljivijeg sa nekakvom pozitivnom asocijacijom/vibrom. Grci su greek, talijani italian, arapi su uzeli mediterenian, a mislim da bi bilo dobro modernu hrvatsku kuhinju vezati uz Adria, Adriatic, Taste of Adria ili nesto sl. To puno primamljivije, originalnije i egzoticnije zvuci od Taste of Balkan, jer cinjenica je da ljudi Balkan ili Istocnu Europu asociraju vise sa siromastvom, ratom ili mafijom i mislim da to jednostavno nekako koci sire mase, pogotovo ako interijer/eksterijer i menu nisu upicanjeni. A Adria ili nesto oko toga zvuci puno suptilnije ili melodicnije. Po meni recimo mozes imati i cevape i pljeskavice u takvom restoranu iako nije vezano za more(jer arapi prodaju svoje kebabe pod mediterannean, ne ribu), ali ako prodajes zapadnjaku moras smisliti potpuno novo ime sa zivopisnim opisom. Znaci ne “chevapi, famous meat from Balkan“, nego nesto u stilu “meat fingers/bear fingers/beef sticks served with traditional home-made slow fermented sourdough bread, topped with handful of fresh garden onion and vegetable spread“, pa tipicno se moze vidjeti po svim nasim restoranima “Sarma, cabbage roll with ground meat” , a bolje bi proslo da se koristi neznam “Traditional european/ili ottoman/ pickled cabagge filled with fresh organic grass fed ground meat and served with local potatoes mashed to perfection”, znaci cista kreativnost, igranje s rijecima sa umjesom bulsitovanja. Jer ako ste kad bili u nekom zapadnom fine diningu onda znate o cemu pricam. A sadasnji trend je “farm to fork” i maksimalno isticanje local, fresh, organic ili sl. pizdarija. Mozda bi najbolji savjet bio da se za marketing i odnos sa kupcima/javnoscu uzmu osobe rodjene i odrasle u lokalnoj sredini. Ukoliko je to naravno ciljana publika.

Da ima itko viziju, burek bi zapravo mogao kralj veganske i vegetarijanske kuhinje. Naravno pod atraktivnijim imenom, sa zivopisnijim opisom i mozda mrvicu drugacijim dizajnom. Znaci, samo kreativnost. 🙂

Hrvatska ima odlican kulinarski potencijal, ali valjda zbog tvrdoglavosti i tradicije ljudi se nekako boje eksperimentirati i modernizirati hrvatsku kuhinju. Tradicionalni ljudi ionako ne idu po restoranima cesto. Mislim, a i nadam se da ce pokret moderne hrvatske kuhinje najprije probiti u Zagrebu zahvaljujuci turistima kroz cijelu godinu. Neznam kako je danas, ali kad smo zadnji put bili uglavnom je po svim restoranima isto, a ljudi nazalost nisu svjesni koliko su zapadnjaci plitki i da je njima prezentacija puno bitnija od same forme. A nasa hrana je ionako fina tako da ni ne treba mijenjati recepte, samo prezentaciju i marketing.
Jos samo da dodam, kad stavis hrvatski premium proizvod ili cak i obicni neki standardni protiv nekog zapadnog, hrvatski po meni, a i po strancima koji su probali uglavnom sisa strane proizvode. Maslinovo ulje, masline, vino, razni povrtni ili vocni namazi, pa Lino Lada je po meni deset puta bolja od Nutelle(i pogotovo ovo sada sta imaju u ponudi sa komadicima ljesnjaka), jogurti, sirevi, suseno meso(hrvatski prsut protiv talijanskog ili spanjolskog, mislim svi su fini, ali nije da je hrvatski ista losiji od talijanskog ili spanjolskog), pive su dobre(u Edmontonu je jedan casopis Zlatni Pan ili obicni Pan proglasio najboljim stranim lager pivom), cokolade, kolaci, keksi, sokovi itd. Ima toliko stvari, ali jbg drugi su shvatili puno prije nas snagu marketinga. Kuzim da se ne mozemo natjecati sa velikim igracima, ali mislim da imamo dovoljno da se mozemo istaknuti na trzistu i biti prepoznatljivi.

Onaj koji pogleda najpopularnije restorane u Edmontonu, a i Calgaryu naici ce na vjerojatno tri vrste. Oni koji prate trendove i u korak su s vremenom(local, organic, trendy, cozy, farm to table, vegan, gluten free i sl.), oni koji su otvoreni davno, ali ih dobra hrana odrzava na zivotu(npr. jedini restoran u koji mi idemo u zadnjih 8g redovno, bez da su ikada ista zajebali ili promijenili je vijetnamski koji izgleda kao zadnje mjesto na kojem bi jeo, ali znamo ljude, oni nas znaju i hrana je mozda ne najkvalitetnija, ali pho juha koju mi obozavamo je vec valjda 8g potpuno ista jer imaju iste ljude u kuhinji, u Calgaryu takodjer je bio jedan restoran koji je bio usred nicega i nije izgledao nikako Cozy cafe i vlasnica je imala toliko prometa da joj je bila puna kapa pa ga je prodala, hrana je bila bolja nego ijedan nas restoran u Edmontonu) i oni treci su mozda urbani etnicki(meksicki, etiopijski, brazilski, argentiski, talijanski i sl. modern mexican cuisine with the twist i sl. pizdarije). Mogao bih dodati fransize, ali oni su nama sto bi se reklo last resort te nekako polagano izumiru i lokalni preuzimaju primat. Ljudi se lagano osvjescuju pa sve vise preferiraju “support local”. Neki od tih fransiza jednostavno se ne prilagodavaju vremenima, ne preureduju interijere ili menije. Jedino sto mjenjaju su kuhari. Iako ove jeftine fransize i dalje opstaju, cisto zbog ekonomije(jeftino), a ne ponude ili kvalitete.
Neki ovdasnji restorani imaju tradiciju i trude se biti drugaciji i visi od ostalih, ali vecina njih razlika je samo u marketingu i prezentaciji, hrana svima njima dolazi uglavnom smrznuta od par dobavljaca.

Ima tako jos par restorana kojima sam svjedocio kako su se brzo otvorili, a jos i brze zatvorili. Doduse, neki od njih mozda i novce peru na taj nacin, ali nisam siguran. Jer nema mi smisla da se otvaraju i zatvaraju restorani na jednom te istom mjestu svakih 6 mjeseci ili godinu dana, a mijenja se samo ime i natpis ispod „Under new management ili ownership“ a sve drugo potpuno isto. Znaci ili su ljudi glupi pa misle da ce sada dobiti nove kupce samo promjenom imena, jer su eto promijenili, „osvjezili“ imidz ili su tu neke sumnjive stvari u igri.

To je zapravo jako popularno i u auto prodaji. Tu ekipa mijenja imena firmi valjda svaka dva tjedna jbt. A ovi veliki dealershipovi su konstantno takodjer „under new managemetn“ (sve drugo naravno isto) ili ih preuzme jedna od par velikih korporacija (Go Auto, Auto Canada i sl.)

Slicne stvari sa restoranima sam vidio i kod nekih auto mehanicara, limara pa i staklara. Otvore bez nekakve vizije ili plana i onda za 6mj vise nisu tu jer su se preracunali. Toga sam se nagledao sa Glassmasterom

Znaci, jedna stvar je razmisljati, druga realizirati, a skroz treca uspjeti. Da su sve te tri stvari lagane davno bih ja vec imao nekakvu firmu. Lako je reci sreca prati hrabre. Prati da, dok ne propadne jer si bio hrabar, a ne mudar i matematicki proracunat. Kakvim se tempom moja sreca krece, ja bih se radije oslonio na matematicku racunicu, ulozeno=rizik=dobiveno=vrijedno, a prije svega toga prouciti trziste naravno. Iskreno mislim da je jednostavnije i lakse ovdje otvoriti biznis, ali mislim da je u Hrvatskoj to sve teze i kompliciranije, ali je zapravo sa troskovne strane lakse voditi mali biznis. Ono sto tamo unistava male biznise je birokracija i davanja/porezi. Ovdje je to sve cisto, ali su recimo troskovi vodenja/odrzavanja ne na strani malih biznisa, nego korporacija i velikih igraca. Zato je sve ovdje korporativno i industrijski.

Kad sam radio za Glassmasters i sam sam si mislio tada da ako ovi idioti mogu ovako slampavo to voditi, onda nije problem da se i ja okusam. Vjestina i ideja su bili tu, novac je malo stekao, ali bilo je dovoljno da se malo po malo pokrene. Po meni je to zapravo i najbolji pocetak za otvaranje biznisa. Kroz nekakav trade ili znanje kroz ruke/mozak(IT, mehanicar, elektricar, inzenjeri, vodoinstalateri i sl)
Probati i dalje biti zaposlen i onda uz to laganini nesto sa strane. Obicno se dodje do raskrizja kad moras odluciti sto ti je bitnije i kojim putem krenuti. Sam ili ostati zaposlen.
Srecom ja nisam dosao do raskrizja, ali sam isao prema njemu. Kad sam radio jos full time, ovako sa strane sam gledao po tim arapskim, africkim i ostalim malo sumnjivim shopovima jel im treba sto sa strane. To je zapravo i pocelo da bi oni zvali nas da dodjemo odraditi jedan posao normalno, ali bi onda imali jos 5 poslova onako na kes. Njima super i meni super. Shop je obicno naplacivao labour 110$. Znaci, neki shop ima razbijeni auto i sad im treba izvaditi staklo koje je mozda doslovno 5min posla i to je bilo po pravilima 110$. Ti sumnjivi shopovi(afrikanci, arapi, libanonci, iracani, kinezi, indijci, ukrajinci ili rusi) nisu htjeli toliko placati pa su onda obicno nudili onome koji dodje i koji zna da to izvadi i daju tih neznam, 30, 40 ili 50$.
To mi je zapravo bilo sokantno u pocetku tek, jer sam mislio da je ovdje sve u Kanadi po pravilima i zakonima i nitko ne radi nista takvo. Danas se mogu na to samo nasmijati.

Istina, pravim kanadskim shopovima, od kojih su mnogi puno kvalitetniji i skuplji od tih imigrantskih to nije bilo na pameti da rade. Ali oni su ionako bili etablirani biznisi, pa mi nije ni trebalo da to rade.
Kad sam postao siguran i dobar u tome sto radim onda sam ulozio malo novca i kupio taj glavni, veci alat koji treba da se to radi. Kostalo me je nekih mozda 1300 CAD, taj je CAD bio slican USD, danas je to vjerojatno 2000 CAD, a mozda i vise.
Kako sam to radio vec godinama i s nekim likovima sam bio super, probao sam dogovoarati da ako im sta treba mogu doc iza posla, puno mi je lakse. Nego se zafrkavati ispred pomocnika za koje neznam hoce cinkat i da li uopce imam vremena da nesto dodatno radim u radno vrijeme. Jer nekad je bilo toliko posla da ne bih stigao.
Kasnije sam probao da i sam nabavim stakla pa radim sa strane i jeftinije. Ali tu dolazim do tog gore spomenutog raskrizja. Znaci, nisam mogao imati i full time posao i raditi to nakon posla, jer je bilo super stresno. Radno vrijeme mi je bilo do 5:30, a ovi su obicno gurali da radim i duze, druga firma gdje sam kupovao staklo po nekoj cijeni gdje sam mogao nesto zaraditi je radila do 5pm, pa je to obicno bilo natjeravanje sa ovima. Dogodilo se par puta da sam dogovorio posao, pa kupio staklo, pa je treca strana koja je to narucila odustala jer nisam stigao na vrijeme ili nesto.

Da sam imao vise kapitala ili da sam bio glup, mogao sam riskirati i dati otkaz pa probati ovo full time, ali da bih ja mogao placati racune i sve troskove zivota morao bih imati najmanje 6 ili 7 poslova ugovoreno dnevno, a moja firma preko zime nekada nije imala toliko. Znaci samo ocekivati od toga da mogu prezivjeti i uspjeti, ipak ne. Ali ako imate neku drugu vjestinu, npr mehanicar ili limar mislim da bi se dalo. Sama auto-stakla bas i toliki nisu prioritet ovdje i nezgodan je to biznis za uci i probiti se.

Druga jako bitna stvar, a koja zapravo funkcionira u svim biznisima slicno je koliko regularni shop naplacuje za taj posao? Npr. glassmasters je za obicnu sajbu, ako malo pregovaras mogao spustiti cijenu na 170-190$.
Oni su nabavljali staklo iz Kine za 30tak $, pa su onda kroz sestrinsku firmu preprodavali za 90 ili 115$. Znaci oni kao Glassmasters(ne racunam sestrinsku firmu) nisu zaradjivali neznam kakvu lovu, zato je sve bilo kolicina i brzina.

Ja kao samostalan sam kupovao to staklo po 90 ili 115$ za vecinu auti pa trebam mozda jos potrositi 20-30$ po staklu. Kad instaliras u tom shopu staklo onda obicno imas nekakvu garanciju ili sigurnost kroz njihovo ime, licencu ili etabliranost na trzistu. Zbog toga kao samostalan sam mogao ciljati samo na te sumnjive shopove i likove gdje im kvaliteta nije bitna. Ali onda tu postoji caka, da su oni vec od moje firme imali odlicnu cijenu, npr. 150$. A ja da bih npr. zaradio mozda 30$ ciste love nakon svih troskova bih im morao naplatiti 160-180$, jesu bili sumnjivi i nikakve kvalitete, ali nisu bili glupi.

Sad ako stavis matematiku na papir mozes izracunati da taj Glassmaster je troskove rastavio na proste faktore i jedino cime su se odrzavali su kolicina i neki skuplji poslovi(npr. kamperi ili kamioni gdje im je marza bila puno veca). Jer ako sam ja mogao zaraditi mozda 30tak dolara nakon svih troskova po nekoj njihovoj cijeni, a samo sebe sam placao i bio mobilan. Onda zamisli kako to funkcionira kada moras platiti prostor, rezije, hrpu ljudi, poreze, kombije, materijal, malo reklame, popravke na garanciju i sl. Iako se cinilo da sve funkcionira dobro, ta firma, a i hrpa drugih nema nikakav stedni racun, nego je sve cash flow. Znaci, kad se dogodi neka ekonomska ili globalna pizdarija nije pitanje da li ce prezivjeti nego dokle. Par godina nakon sta sam ja otisao iz GM-a cuo sam i procitao da ih je kupila neka malo veca firma i da ce u sklopu kupnje platiti i njihov dug od 7 milijuna dolara. Tako je to funkcioniralo. Sada kada radim i ovo, mogu samo potvrditi da je hrpa firmi takva. Sve je samo cashflow, nitko nista nema na zalihama, pogotovo kada nanjuse neku krizu ili jos gore udju u nju. Zarada su im mrvice koje si naplate kao middle man izmedju proizvodjaca i tebe kao kupca. I to me trenutno izluduje, jer se vracamo na onu kanadsku finocu pa ja umjesto da kupujem direktno od proizvodjaca moram kupovati od ovlastenih distributera koji nemaju nista u zalihama, nego narucuju od proizvodjaca i naravno naplacuju tu uslugu, plus sto na sve cekam 2, 3, 4, 6 ili vise tjedana. Ali u kanadskom mindsetu to je support local business, funkcionira i dobro je.

Kad sam na koncu izracunao taj svoj mikro biznis mislim da mi je zarada od svega bila vrlo mala, vecinom ono sto se zaradilo je bilo za kupnju novih stakala i materijala(znaci opet cashflow), a da bi se odrzao iznad vode morao sam ici na kolicinu i uloziti puno vremena i truda. Mozda bi se isplatilo kroz vrijeme, ali sam shvatio da mi se ne da zafrkavati sa time, jer mi je bitnije slobodno vrijeme, trcanje, bickiliranje, druzenje i ostalo, pa sam se izvukao iz toga i prodao alat bivsem kolegi. On je spletom raznih okolnosti koliko znam otisao puno dalje od mene.

Razmisljao sam i o laboratoriju za kalibriranje, jednom drugom sportskom biznisu, ali tome cu morati posvetiti poseban clanak, iako ni ovo nisam opisao kako sam trebao i zamisljao. O restoranima moram dodati jos par stvari koje ce otkriti koliko je zapravo tesko voditi i napraviti uspjesan restoran, a i ne samo restoran.


Dobro, nije mi put bio nesto trnovit, moram se malo pjesnicki izrazavati da kao lici na nesto, ali je bio kompliciran, dugacak i ponekad frustrirajuci. Nije niti sadasnji posao da sam nekakav direktor ili vlasnik firme, ali je konacno nesto sto mi se svidja, u cemu uzivam vecinu vremena, posteno sam placen, postovan i tretiran. A to sve skupa je tesko naci. Sumnjam da bi u Hrvatskoj ikada uspio doci gdje sam danas bez nekih dubokih poznanstava ili mozda strane diplome. Uostalom, vecina mojih kolega i dan danas vise zivotari, nego sto zivi. Tako da kako god okrenem, moram ipak biti zahvalan ovoj drzavi koja nije idealna, ali mi je ipak omogucila da svojim vjestinama i mozda inteligencijom sam izgradim svoj put, sto negdje drugdje ne bih.

Nakon sto je Nick otisao morao sam biti cvrst, ostar i direktan u svom stavu i viziji, pa sam odmah par dana poslije imao sastanak sa Krisom da vidim kako on zapravo dise. Jer nisam znao kakav je njegov stav bio prema Nicku i svemu tome sto je (ne)radio, bio je bas diplomat koji ne govori ono sto misli tako da nisam s njim znao gdje sam. Ljudi su inace ko zivotinje, ako nanjuse strah ili sumnje odmah ce to probati okrenuti u svoju korist. Naucio sam iz proslosti da ne vjerujem ljudima ovdje koliko god im sirok osmijeh bio, pa nisam htio pustiti Krisu da on ista planira ili kombinira. Odmah sam mu dao do znanja da uopce nema potrebe da ikog drugog zaposljavamo i da ja mogu ovo voditi sve bez problema. Imao sam kredibilitet kroz iskustvo i znanje na svojoj strani.  
Naravno da nisam znao sve o svemu, ali covjek uz postenu podrsku sve nauci, to je jedino sto sam trazio. Administracijski dio posla je uglavnom sala, jedini dio koji je stekao i kojem nisam znao puno je kalibriranje dimenionalnih instrumenata na jednom ultra skupom standardu. Ali jedna odlicna stvar je ovdje sto je Nick trosio toliko novca na kalibiranje i razne pizdarije, tako da ako ja i ne mogu nesto rijesiti mogu slati drugoj firmi pa nek se oni zafrkavaju, nece kostati nista vise nego prije.

Radio sam u tri firme prije ove i svima im je bila zajednicka skrtost. Generalno ce u Alberti platiti ljude koliki je trzisni standard i jako malo njih ce odstupati od toga. Zato ce na svemu drugome stediti, a pogotovo kasnije na placama, povisicama ili bonusima. U Kanadi ti “na papiru” daju vise i razvodne, jer nema nekih drugih stvari kojih ima kod nekoga drugoga, a koje te zato kostaju u “hodu”.

Sve te firme gdje sam radio su se utkrivale tko ce vise ustedjeti ili biti skrtiji. Nekako sam dosao do zakljucka da koliko god oni zaradjivali od profita, isto tako zaraduju i od ustede. Znaci imaj osnovne stvari koje ti trebaju da zaradujes lovu, a onda u hodu pazi na svaki dolar i krpaj koliko god dugo mozes. Druga firma je bila ipak malo bolja, pa nisu recimo stedili na sluzbenim autima, instrumentima i stvarima za kalibriranje, nego jedino na ljudima, jer ljudi su opce poznato najmanje bitni. Morat cu posvetit poseban clanak otvaranju biznisa ovdje, jer u jednu ruku sam ih i shvatio zasto tako rade.
Svima je bilo zajednicko zaradivanje na kolicinu. Napravis 10 poslova, na prva dva ili tri gube novac, na cetvrtom su izjednaceni i onda na petom profit ide u njihovu korist. Naravno da u takvoj klimi moras paziti na apsolutno svaki dolar. Kada nema profita onda moras paziti da imas sto manje gubitka da se sve i dalje moze placati. Slikovito bi se to dalo opisati kao da vozis neki stari auto koji moze crknuti bilo kada, u medjuvremenu dok ga vozis ulazes minimalan novac u popravke i gorivo, a goriva stavljas tek toliko da ima dovoljno da moze voziti. Onda kad crkne ili trazis pomoc od nekoga ili ga ostavis sa strane. Zalosno je, ali tako funkcionira puno firmi i korporacija. Zato ih vlada uvijek mora spasavati. Po njihovu srecu postale su toliko velike da je vladi jeftinije njima pomoci, nego ljudima i malima.

Tako ja dodjem iz te tri skrte i “siromasne” kompanije gdje si morao prevrtati svaki dolar i trazit sedam odobrenja za kemijsku olovku, u korporaciju i na odjel gdje je budget doslovno neogranicen. Neogranicen u smislu da ne moram paziti sto kupujem u koliko imam razumno i logicko opravdanje za to. Sto mi je bilo nepojmljivo. Treba ti kemijska, sarafciger, monitor, kompjuter, neka radna povrsina ili neki fensi uredski stolac, nema frke, nadjes u katalogu, ispunis nalog u softwareu i za par dana stize. To mi je bilo sokantno i jos uvijek mi se i danas tesko naviknuti da ne moram osam puta razmisliti prije nego nesto kupim i onda moliti da se kupi. Najbolje od svega sto korporacija korporaciju mije i onda kad kupujem te stvari su najbolje kvalitete na trzistu. Ne rade to da si medjusobno pomognu i odrzavaju, nego zato sto druga velika korporacija ima ono sto trazimo i odmah(lokalno skladiste). Male firme obicno nemaju ni papir za prodat nego to narucuju tek kad ja narucim. Sto je ovdje jako iritantno, jer neke stvari moram kupiti od “ovlastenih” prodavaca, a onda to oni narucuju od proizvodjaca. Hrpa firmi tako posluje, kao nekakv middlemen.

Sto se tice kupovanja, naravno da ne mogu si sada kupiti auto ili neznam sta, nego mora biti nesto sto ima veze sa onim sto radim. Nas hrvatski mentalitet je dosta skroman, a onda su mi jos tu skromnost kroz skrtost izostrile te druge firme, pa naravno da jedini rezultat koji imam je da se ne razbacujem i ne kupujem gluposti koje mi ne trebaju. Za vrijeme kovida je sve bilo “prerezano” i morao sam traziti odobrenja, ali uz poneko pitanje vecinom mi i dalje nitko ne dolazi i propituje da li mi to stvarno treba.

Titula mi se nije promijenila, nisam jos nikakav manager, ali sve sto ovdje ima veze sa mjernim instrumentima ja sam subject matter expert i ljudi dolaze meni i kad treba i kad ne treba. Sluzbeno pripadam injezenjerskoj i managementu po nekoj logici. Kris je kao facilities manager i njemu direktno odgovaram dok drugi inzenjeri odgovaraju drugom liku koji pak odgovaraju Krisu. Nekako sam u sivoj zoni i ne pripadam nigdje.
Imam mali laboratorij, koji je poprilicno velik u usporedbi sa svim uredima gdje drugi ljudi rade, a ne usporediv sa inzenjerima i nekim managerima koji imaju svoj ured u onim kockama sa poluzidovima(cubicles). Pazim na otprilike 3000 instrumenata. Sto mogu ili hocu kalibriram ovdje, sto ne, ide van. Dobar dio posla je administracija, mailovi, customer service, rjesavanje pizdarija koje naprave sa instrumentima pa objasnjavanje, kalibiranje, sitni popravci i sl. Ne mogu nista kupiti za druge na svoju ruku i bez odobrenja, ali ako ima nesto sto moze unaprijediti poslovanje u obliku sigurnosti, efikanosti ili produktivnosti onda imam slobodu preporucivanja i guranja da to kupe, sto mi moze biti super kao referenca u buducnosti. U kontaktu sam sa jako puno tih drugih firmi koji prodaju, servisiraju ili kalibriraju instrumente. Neki su u Europi, dosta njih u USA, a vecina u Kanadi. Sto koliko bilo dobro je i lose, jer sam se nagledao i iskusio debila za dva zivota. Super je dinamicno i uvijek se ima nesto za raditi i radim u tempu koji sam si postavim.

Imam fleksibilno radno vrijeme, 40h tjedno. Obicno se borim da pocnem od 6am pa da sam doma u 3pm, ali sad u zadnje vrijeme pocinjem oko 7, pa sam doma oko 4pm. Obzirom da radim dijametralno suprotno od onog sto je Nick radio imam poprilicno dosta posla i odgovornosti, ali srecom radio sam i puno teze od ovoga pa mi nije stresno. Nije da se hvalim iskreno, ali dojma sam da odem da bi morali uzeti najmanje dvoje ljudi da me zamijene. Ne jer ima toliko posla mozda nego jednostavno jer ima toliko razlicitih stvari za koje ne postoji specificna skola ili trening, jedino kroz iskustvo. To je ono gdje sam dijelom zahvalan Robu sa onim njegovim kalibriranjem svega sto mjeri.
Gdje tocno radim nije bitno, spomenuo sam da je firma kao poslodavac u top 100 u Kanadi, ima odlicne beneficije, DCPP(defined contribution pension plan), pa ESPP(Employment Share Purchase Program), Health Spending Account, pa bonuse i pocinjem sa tri tjedna godisnjeg. Kompleks u kojem ja radim je vezan za remont velikih industrijskih komponenti koje koriste na busotinama i u rudarstvu.

Znaci kada usporedim sa gradom Calgaryem za koji sam trebao ici raditi na slicnu poziciju, jedino u cemu grad sisa ovu firmu je u gradskoj penziji. Tamo naime uzmu prosjek od najboljih primanja i onda kad se umirovis to dobivas do smrti. A ovo moje ovdje je vise kao nekakav stedni racun sa investicijama, sto sam skupio skupio sam, kad se potrosi to je to. Ali poanta je da uz drzavnu mirovinu onda sa ovim imam ok primanja kroz odredjeni period, jer necu npr. odmah podignuti 100 ili 500k i onda trositi ko sumanut. Drzavna mirovina je ovdje max 1600$, a to je mizerija kao i u Hrvatskoj. Pomaze i taj ESPP program, to je kao poticaj da kupujem dionice od firme i onda oni subvencioniraju sto nije losa stvar, ali ispalo mi je nekako da je bolje ili investirati sam ili stavljati novac u TFSA. Maksimalna subvencija je 12%. Npr. ako ja ulozim 6% od place onda firma dodaje 1%, na 12% je 2%. To je kao besplatan novac i ok je za mirovinu, jer je oporezivanje manje. Ako dionice odu gore onda se moze dobro profitirati. Minus je sto onda dobijes puno manju placu uz sva ta davanja.
Takodjer bih mogao reci da je gradski posao sigurniji ili morao biti sigurniji od ovoga, ali istina je da kada je covid krenuo i razmahao se. I grad Calgary i grad Edmonton su dijelili otkaze, privremene ili stalne nisam siguran, a moja firma nije. Primanja su nam strasno pala, ali uz pametno rezanje i investiranje smo uspjeli se odrzat bez otkaza. Doduse naucili su iz proslosti.

Ima i minusa, nije sve tako divno i sjajno. Tu sigurnost placam tako da nemam nekog izbora za unapredenje, posto radim sam i skroz nevezano za ono sto moj kompleks radi, placa mi obicno raste postotak godisnje ovisno kao uvjetima na trzistu i inflaciji. Mislim da ne mogu dobiti vise osim ako ne promijenim poziciju ili titulu sto rade ovdje jako cesto. Ili ako opet nadjem neki drugi bolji placen posao pa me onda mole da ostanem, a oni ce mi naravno dati vise. Sto je slicno kao i u drugim firmama.
Potencijalno bih mogao seliti u Vancouver, ali sumnjam da cu tamo ikada dobiti toliko novca da omoguci normalan obiteljski zivot. Druga opcija je probiti se kroz neke rezultate koje sam napravio pa mozda netko prepozna nekakav potencijal za vise.
Veliki minus po meni je nepotizam. U firmi doslovno rade mame, tate, bake, djedovi, sinovi, kceri, sestre, braca. Znaci kultura je da koga god da imas, onda ga pod svaku cijenu moras ubaciti jer je firma sa super placama i beneficijama. Nije lose nekome pomagati, ali onda je problem sto ima jako puno nekompetentnosti, nesposobnosti ili ljudi koji jedva nabadaju engleski. Na glavnoj orijentaciji prije pocetka su me pitali koga znam u firmi i bili iznenadjeni da ne znam nikoga.
Sad se to kao malo mijenja pa povisuju standarde. Nepotizam nije samo na dnu lanca, nego i na vrhu. Neki senior manageri i direktori su dosli na te pozicije uglavnom zbog poznanstva, rezultati im ipak nisu bili mind-blowing. Jedna zgodna zenska kojoj je tata senior manager za jedan odjel je pocela na recepciji, a danas par godina kasnije je i ona sama senior manager za customer service. Ne sumnjam da ima neku diplomu ili znanje, ali sigurno na tu poziciju nije dosla iskljucivo preko diplome ili znanja imajuci u vidu da neke druge cure koje takodjer rade na recepciji skoro pa nikako ne mogu dobiti nikakvu drugu poziciju.

Spomenuo sam gore rezanje troskova, stednja, skromnost i sl. Zanimljivo je da je Nick godisnje trosio do 300 000 dolara godisnje na vanjsko kalibiranje, plus njegova placa. U 2019 je potroseno sluzbeno 342 000 dolara na vanjsko kalibriranje i plus dvije place. To mi je bilo nepojmljivo da nitko nista ne pita ili kaze nesto.
Jedan od glavnih ciljeva i izazova mi je bio spustiti troskove vanjskog kalibiranja i evo sada pred kraj 2020 uspio sam spustiti na nekih 70-90 000 dolara, nemam jos sluzbenu brojku jer jos 12 mj traje, ali po zadnjoj racunici bi trebalo biti oko nekih 80 000 dolara. Najzalosnije od svega je sto zbog covida to vjerojatno apsolutno nece nista znaciti i proci ce nezamijeceno. Vec sam spomenuo par puta moju srecu, jel da 😀

Kada se uzme sve u obzir i kad odvrtim film na pocetak i onog decka koji je imao 23g, koji je poceo kao pomocnik u auto staklima, sa nabadanjem svakodnevnog engleskog, sam bez ikoga, bez icije pomoci i uz puno frustracija mislim da mogu biti dobar primjer da je Kanada, ili bar Alberta, jako dobra zemlja za osobni razvoj i rast u svakom pogledu ukoliko se to hoce i zeli. Lako je sada govoriti da sam mogao ovo ili ono, ali mislim da sam kroz vremenski period i obzirom na sve okolnosti ipak sretan sto sam tu gdje jesam.

I za kraj par slika laboratorija da se vidi o cemu pricam, jer puno ljudi nema pojma sta je kalibriranje i sta ja tocno radim…

Stari laboratorij gdje je Nick proveo 11g ne radeci apsolutno ista…



Nick drijema dok sjedi. Stari laboratorij je bio katastrofa, prasina, prljavstina, sve porazbacano.



Preseljenje u novi laboratorij doslovno par dana nakon sto je Nick otisao…



Bilo je tu puno prebacivanja, premjestanja, seljenja stvari i jos uvijek ima, ali ovako izgleda danas…






Probat cu poblize slikati i objasniti sto koji instrument radi.

Citanost je malo porasla i nadam se da ce rasti, imam neke velike ideje, ali vidjet cemo da li cu ih uspjeti realizirati. Tako da slobodno podijelite tko cita, nemojte se sramiti.

Sretan Bozic i sve najbolje!



Prosao sam kroz tri kompanije i svi su obecavali sanse za napredovanje i ucenje. Neki besramnici u oglasima, a neki na intervjuima. Bajke kakve mi je Rob ispricao, koje sam ipak uzeo sa dozom reserve, u najmanju ruku su bile da ce lik na mjesecu kalibrirat. Bio je pun entuzijazma i ciljeva.
Chris(i Tiffany) na intervju su mi rekli da su kasnije mogucnosti strasne i da nema granice. Jedina granica koju sam ja iskusio je to da nema vukojebine gdje me ne mogu poslati.

Ciljano sam nakon toga aplicirao na korporacije. Jer po iskustvima drugih koliko im se moze vjerovati, korporacije se ne zafrkavaju, imaju ljude za sve i sve se moze. U najgorem slucaju mozes aplicirati za druge pozicije unutar tvrtke. Spominjao sam prije da sam slao resume na gomile adresa, ali bez dobrog iskustva, nekakve diplome ili debele veze skoro je apsolutno nemoguce upasti pa i na entry level pozicije. Na kraju me i samo iskustvo dovelo na ovaj posao gdje sam sada.
Kada sam se nasao sa ovom sadasnjom firmom drugi put na razgovoru, ispricao sam svoju pricu i ocekivanja i htio sam cuti njihovu i njihove ciljeve . I s njima je ispalo da cemo u najmanju ruku kalibrirat za NASA-u.

Moj cilj je bio jasan, a to je da ne zelim biti robot, pojavljivati se, raditi od 9-5 jedno te isto. Mora biti nekakvih ciljeva i izazova.
Rekli su da apsolutno to ne ocekuju od mene, nego bas sve suprotno, proaktivnost, nove ideje, unapredivanje stvari, unapredjivanje odnosa i potpuno ili bar vecinsko kalibriranje in-house, bez outsourcanja, takodjer mogucnosti su “neogranicene”, a izazova ce biti puno.
Zvucalo je to sve super u teoriji, ali mi je bilo sumnjivo da imaju laboratorij i covjeka koji zna, ali da sve ide van trecim firmama na kalibriranje. Prije nego sam upoznao Nicka, imao sam dojam da je to neki mladji decko(ne vise od 40g), mrsav, pouzdan, marljiv, sretan i zadovoljan sa onime sto radi.

I pazi sad pricu. Ispalo je da je Nick uhljeb nad uhljebima prema kojemu su oni u drzavnim firmama male bebe. Mislio sam do tada da sam radio sa najgorima od najgorih i najljenijima od najljenijih, ali Nick je bez problema podignuo ljestvicu i prema svima njima je bio definitivno magistar lijenosti, nerada i bulshita.

Lik je 11 ili 12g bio ispod svakog radara, hrpa ljudi nisu ni znali da on tu radi. Imao sam na pocetku orijentaciju i kao safety trening o pravilima i sl. pa su me pitali na koji odjel idem. Kad sam rekao laboratorij za kalibriranje kod Nicka, zenske su se medjusobno gledale i pitale gdje je to i tko je Nick.
Neki ljudi(contractori) izvana koji su dolazili na recepciju i trazili Nicka i laboratorij su bili okrenuti prema vratima sa odgovorom od recepcije da niti tu ima ikakvog Nicka niti laboratorija, te da su vjerojatno pogrijesili :facepalm:

Nick je bio jedan vrlo debeo covjek, nekih 48-50g koji je jedva mogao hodati, imao je sigurno oko 200kg. Po njegovoj prici bio je najpametniji, najelokventniji, najbolji zaposlenik i sve naj u toj firmi, iznad njega je bio samo predsjednik koji je ionako samo kukavica naspram njega. Nema sto nije mogao ili sto nije znao. Sam sebe je prozvao lab managerom iako apsolutno nista nije radio, kamoli upravljao icim ili ikim, ali se zato uredno svadjao i napadao sve zive. Highlight njegovoj posla i radnog tjedna je bio email koji je slao ponedjeljkom svima koje instrumente treba dofurati i koji nisu dofurani, te potencijalno odgovaranje na pitanja/primjedbe.

U datoteci inace imamo preko 5000 mjernih instrumenata, od kojih je 3000 aktivno, a od kojih recimo mozda 2500 mozemo kalibrirati u nasem laboratoriju. Njegov glavni argument kad bi ga netko nesto pitao u pozitivnom ili negativnom tonu je bio da on pazi na preko 5000 instrumenata i da se ne moze. Po tom covjeku se nikad nista apsolutno ne moze. To mu je bio valjda zivotni moto.

Dan mu se sastojao tako da dodje ujutro na posao, kao sluzbeno pocinje od 6am, a zapravo je pocinjao od 7:30am, sa McDonalds kavom, nekim doruckom i otvaranjem CNN-a te slijepom vjerovanju svemu sto pisu, pa bi onda pitao ili pricao sa mnom u vezi toga. Nakon toga bi obicno bio ili na mobitelu ili na internetu cijeli dan uz malo spavanja sjedeci(mislim da imam sliku pa cu ju probati naci) i u 2:30pm doma. Od svih tehnicara mi smo jedini dio managementa, nismo placeni po satu, pa nitko ne prati kad dolazimo i odlazimo. Ali znali su ljudi da nije tamo uvijek 8h.

Na intervju mi je lik rekao svakakve bajke o koliko razlicitih stvari cu raditi, a prvi dan, tjedan i mjesec kad sam poceo bilo je da se opustim, jer kao sad nema posla i samo sto nismo krenuli, a kad krene nece stati. Imao je taj dar govora/bulsitovanja, pa sve sto kaze je obicno cisti bulsit o kojem ako ne razmisljas ima smisla(to je zajednicko kanadjanima, vjerojatno i amerikancima), ali kao sto sam spomenuo glavna mantra za bilo sta je bila da on pazi na preko 5000 instrumenata i da ne moze o svemu brinuti ili sve stici.
Ljude koji su bili nize od njega bi obicno napadao, a sa onima koji su bili u istom rangu ili vise znao je gdje je crta i bio je jako fin u komunikaciji. Imao je cist i snazan glas tako da ga je tesko nadglasati ili argumentirati nesto. Najveci show je obicno imao sa jadnim imigrantima, vecinom Filipincima. Koji bi nesto pitali, a on ih ne bi saslusao kako treba niti bi razumio pitanje i onda bi napao nekim glupim protupitanjima. Tu sam ja uletavao kao neki prevoditelj da mu objasnim sta likovi traze.

U pocetku mi je bilo dosta tesko, jer nije bio sretan na nacin na koji sam ja napustio proslu firmu(moj email iz Meksika). Jer je on je s njima suradjivao vec valjda 10g pa ih kao zna i slao je toj bivsoj firmi sve one instrumente koje sam ja i drugi tehnicari kalibrirali.
Prije nego sam ovdje poceo sam si rekao da se vise ne budem dao isprovocirati u ikakve rasprave i debate ma koliko god mi to bilo tesko, jer ako ovdje ne bude islo onda nece nigdje. Najbitnije mi je uci unutra, a kad udjem onda je relativno lako mijenjati poziciju, obicno daju prednost na oglasima vec zaposlenima unutar firme.

Malo po malo smo nalazili zajednicki jezik jer sam mu uglavnom isao niz dlaku i radio sve sto je i on trebao, osim odgovaranja na mailove visim managerima ili trecim firmama. To je on obozavao jer se volio osjecati vaznim i to mu je bila prilika za ulizivanje.
Mozes zamisliti kako to funkcionira. Imas masu ljudi nezadovoljnih s njim od kojih su se neki i pismeno zalili. Ali kako je znao kako komunicirati sa visim managerima imao je djelomicno njihovu podrsku, bar u obliku sutnje(kao ne vidimo mi nista sumnjivo ili lose, lik komunicira ok i pristojan je) i imao je neke frendove malo vise u managementu, tako da je uvijek bio u sivoj zoni. Na sastancima koji su bili veci bulshit od njega bio je obicno tih, sto mi je bilo iznenadujuce. Razlog je bio naravno da pokaze kulturu i pristojnost sa managerima, znaci jos malo ulizivanja.
Ti sastanci su mi ogolili cijelo ovo drustvo i sistem, napisat cu posebno kako to funkcionira. Nakon njih totalno znam i mogu vidjeti zasto su vlade toliko spore u donosenju ikakvih odluka i zasto ne vjerujem “strucnjacima”.

Znaci, iako nas je bilo dvoje tehnicara, imali smo sve standarde, mi smo i dalje slali sve instrumente van i to mi nikako nije bilo jasno. Naucio sam kasnije da je revoltiran svojim primanjima prestao ista raditi i zato je sve slao van drugim firmama 😀
Kad sam ja tamo nakon par mjeseci vidio da ne radim nista konkretno pitao sam dosta puta pa zato sto su me uzeli i koja je poanta ovoga. Odgovor je uvijek bio kao posao samo sto nije krenuo i kad krene u najmanju ruku smo najebali i da je najbolje da sutim i uzivam jer je ovo odlicna firma za raditi te da bolje necu naci. Trebali smo se uz to preseliti u malo veci lab, pa bi tamo to sve krenulo. Kako je bio lijen i svjestan da tamo nece moci bulsitovati da ne moze raditi zbog XX razloga onda je to maksimalno odgadjao.

Ja sam tu dosao kao nekakav asistent, a jedini posao koji sam doslovno radio je rjesavanje problema koje je on ili napravio ili zaboravio da je napravio, pakiranje i slanje svih instrumenata trecim firmama i data entry sve papirologije.  Ne dao Bog da sam ja nesto konkretno htio napraviti, jer po njemu ne moze se apsolutno nista, on je to sve vec “probao”. A stvarnost je bila da nije htio da se isticem(o), jer bi onda privukli paznju pa je najbolje “sutiti” dok nitko ne pita nista

Nekako sam prihvatio zlu sudbu i rad s jos jednim debilom, najgorim do sad. Iako mu se nisam svidio u pocetku, ipak je zavolio moju proaktivnost i slaganje s njim. Mislim da sam ga najvise kupio kad sam isao po kavu u Tim Hortons, to mu je bio ono dozivljaj dana i bio je sav sretan. Sve samo da on nigdje ne ide i ne radi nista. Covjek je kad bi dosao bio zakovan za stolac 6-7h koliko je bio tamo, niti pije vodu, niti jede, niti ide na wc, apsolutno nista, oznojio bi se samo pricajuci :facepalm:

Kad je prosao 6mj probation period i moja pozicija je bila relativno sigurna onda sam tek konacno mogao malo odahnuti, reci svoje misljenje i stav. I dalje sam bio oprezan i vecinski mu isao niz dlaku, jer je znao neke ljude na visim razinama pa nisam htio cackati mecku. Nakon tih 6mj bi se mi znali dobro porjeckati i i znao bih ga dobro izluditi uglavnom oko njegove interpretacije CNN-ovih vijesti, ali je bio tada svjestan da boljeg nece naci pa bi se obicno nadurio i povukao.

Korijeni su mu bili njemacki i jedino njemacko sto sam vidio u njemu je rasizam 😀 .Nije volio Filipince ili bilo koje druge imigrante koji su bili uspjesniji od njega. Po njegovoj logici nije uopce problem bio u njemu, nego u njima. Oni su krivi sto su dosli iz Timmya i minimalne satnice na recimo 100 ili vise tisuca godisnje. Naravno da “diversity” i “multiculturalism” koji firma i drzava guraju mu ne dopustaju da se izrazava na glas. Ali nije se ustrucavao unutar cetri zida psovati filipince, indijce, komuniste ove ili ne.

Dok je radio u ovoj firmi istovremeno je pokrenuo svoj nekakav biznis prije par godina, kao proizvodnja onih okusa za elektronicke cigarete. Naime, imao je frenda milijunasa(to mi je bilo zanimljivo slusati) koji je to pokrenuo medju prvima u Alberti i u medjuvremenu narastao toliko da je dao otkaz na tadasnjem poslu i to onda radio full time.
Nick je s tim krenuo u 2015 ili 2016g, ali kako je bio lijen i nije to nesto gurao, nego je cekao da se ili samo pogura ili da dodje neto drugi pa pogura za njega. Nije se lose prodavalo s obzirom da je muckao te juiceve u stanu od 50 kvadrata, ali nije bilo dovoljno da da otkaz i posveti se tome full time, nego je radije ovdje radio, dobivao sigurnu placu i vodio tu svoju “firmu” i meni usput prodavao price. Ja sam ga od pocetka podrzavao u tome i rekao da nek gura, kao super za njega, mozda ce i on biti milijunas. Nadajuci se da ce otici pa da ja konacno mogu ovo dovesti u red.   
Taj njegov frend milijunas, koji mu je po prici bio i najbolji frend ga je molio da dodje raditi za njega i nudio mu je navodno basnoslovne cifre, ali po Nicku se to ne moze mjeriti sa sigurnosti ovog posla koji sada ima i ne zeli riskirati.

Nick je navodno u nekom trenutku nesto malo i radio, ali je postao revoltiran negdje u 2015 ili 2016g gdje je trebao dobiti povisicu koju je kao trazio, ali se to ostavilo sa strane jer je zenska iz HR-a napustila tu poziciju pa je sve stalo. On je nakon par mjeseci ili godinu dana kada se nista nije pomaknulo odlucio da nece nista vise raditi dok se to ne rijesi. Glavni “sluzbeni” razlog nerada je bio da klima u laboratoriju ne valja i da on tu ne moze nista mjeriti dok se to ne rijesi. U medjuvremenu je ocekivao da mu netko procita misli i donese mu ugovor sa novom placom koja bi po njemu trebala biti blizu sesteroznamenkaste brojke.
Covjek je 3 godine cekao tu povisicu koja se nikada nije dogodila, a nebitno koliko ga ja gurao, podrzavao i argumentirao da sam trazi i inzistira, jer drugacije nece biti nista, on je i dalje uporno cekao odgovor svaki tjedan. I meni je u interesu bilo da dobije vise, jer bi to onda i meni diglo cijenu

Medjutim, sto sam ja bio tamo duze to je njegova frustracija sa placom bila veca. Mogao sam mu nacrtati, da gle ako hoces vise love onda moras imati nekakve rezultate, ali nije razumio ili nije htio razumjeti. On je imao neki svoj kao  sluzbeni cilj, isti vec godinama, koji nije nikada ostvario jer nije pomaknuo prst. Po njegovoj teoriji, koju sam spomenuo ranije i koju cu ja kasnije pobiti, “nista se ovdje apsolutno ne moze, nego moras cekat”. Znaci, isti stav kao da radis u drzavnoj firmi, ne radi nista i cekaj.

Nekako sam se pomirio da cu morati s njim raditi dugo vremena, ali sam usput skicao gdje drugdje bi mogao uskociti jer nema ovo smisla. Najzalosnije od svega da sam ja glavnom manageru Krisu sve indirektno govorio i implicirao kako stvari jesu, ali on je naravno bio kukavica ili dobrica i nije htio to nista rjesavati i vecinom je isao Nicku niz dlaku.
Nakon svega na kraju nekako vjerujem da je on namjerno tjerao Nicka u kut da sam ode, sto se na sok i veliku srecu obojici, dogodilo. I to je bio totalni game changer.

Nick je zapravo malo blefirao i preracunao se, ali je imao rezervnu opciju koju nije bas htio, ali ispalo je dobro za njega. Urucio je covjek otkaz i 2 tjedna otkazni rok. Meni je sav uzbudjen pricao da cu sada vidjeti kako ce predsjednik firme doci osobno i moliti ga da ostane, a tek svi senior manageri i sl. Potajno se nadao da ce doci netko sa nemoralnom ponudom da ostane.
Kad je obznanio vijest da odlazi mislim da nije bio daleko od srcanog udara kad je uvidio da nikog nije briga. Niti jedan jedini email nije dobio, niti je itko osobno dosao da ga  pita zasto, sto je bilo, a kamoli tek da ga mole da ostane. Svi smo brojali da ode jer osim mene cini se da su ipak svi znali kako je (ne)radio. Cak i njegovi frendovi su nekako bili indiferentni njegovom odlasku. Dan ili dva prije odlaska je imao izlazni intervju gdje je dosla zenska iz HR-a pa pitala razloge odlaska i onda je on njoj svasta ispricao, ali glavni razlog je bio novac. Nakon njega je imala sastanak sa Krisom i ponudila je Krisu da ga plate vise da ostane, s cim se on srecom nije slozio. Navodno ne zbog novca, nego zbog nacina.

Koja je prava istina zasto ga je pustio se nece saznati niti me iskreno zanima, ali ja znam da sam ja dobio na lotu i da mi se sreca nakon 8g u poslovnom zivotu konacno nasmijesila

Iz onoga sto se do sad moglo procitati, zakljucak je da iskreno zivo bice u Alberti mozes traziti mikroskopom i mala je vjerojatnost da ces ju naci…a pravo pravilo ili vjestinu koju valja nauciti kad sletis je kako efektivno gubiti vrijeme gdje god da radis. To je apsolutno kanadski nacionalni sport.

Nastavak slijedi…