PODUZETNistvo I OBRTI

Proslo je dugo vremena od zadnjeg clanka. Malo mi je nezgodno pisati jer je laptop otisao u vjecna lovista, a u medjuvremenu sam kupio kompjuter i nemam monitor, pa koristim TV monitor.
Napravljenje su male preinake na blogu u nadi da cu jednom imati vremena i uloziti malo truda da napravim to kako zamisljam. Jer za ono sto hocu iskreno bih morao posvetiti puno vise od sat vremena dnevno. A nisam jos naisao na nikoga tko dijeli moj entuzijazam i poduzetnost da mi pomogne.

Kad sam kod entuzijazma i poduzetnosti malo cu o tome napisati, jer sam puno puta bio upitan zasto ne otvorim svoj posao, jer su ljudi ovdje kao tupavi, pa ako oni mogu, mogu i ja. Istina, zato sam ja umjesto konkretne firme, otvorio blog, jer ako moze Ela, mogu i ja 😀

Istina ili realnost su ipak malo drugaciji. Naime, ovdje je najmanji problem registrirati i otvoriti malu/firmu ili obrt. Ali problem ju je razviti, odrzati, a kasnije i uspjeti. Ulog je ogroman, a koji je dobitak? I sto je na kraju zapravo bitno? Novac, zdravlje, sloboda ili sve troje?
Za zapoceti nesto moras imati ideju i kapital. Ako imas to dvoje onda se mozes kockat i otvoriti nesto u usluznim djelatnostima pa dokle ide. Za dugorocno ipak mislim da su najvaznije vjestine, te jasno znanje/vizija zasto si u biznisu. Ako je samo novac na prvom mjestu onda mislim da je vjerojatnije da neces uspjeti, nego uspjeti. Cak i ako i nemas neko zanimanje/znanje, ali imas novac i kapital onda je jako bitno ulaganje u ucenje. Jer bas ti koji imaju samo ideju i kapital, ili samo jedno od toga, ali ne i nekakvu viziju obicno i propadnu nakon par godina jer ne prate trendove i ne prilagodavaju se vremenima/trzistu.
Ne pisem ovo iz prve ruke, jer nisam otvarao i zatvarao firme, ali sam promatrao i pratio hrpu. Pogotovo sto se tice auta ili nekavih restorana, jer su se moje ideje i nase znanje uglavnom oko toga vrtili. Auti naravno stakla jer sam u tome imao iskustva, a restorani jer je cura diplomirani kulinar.

Imam dosta primjera lose vizije, nedovoljnog znanja i manjak proaktivnsti, a izdvojit cu par restorana u kojima sam bio, a koji su imali dobru ideju, ali nazalost samo su na tome i ostali.
Npr. covjek je otvorio meksicki restoran na relativno dobroj i prometnoj lokaciji. Lokal je prije toga bio nocni klub i jedino sto je vlasnik napravio je promijenio interijer i stavio ime svog restorana ispred i to na neki skroz slampavi nacin. Nije si pomogao ni imenom restorana. Naime, nazvao je meksicki restoran La Copacabana(koja je zapravo plaza u Brazilu). Sami meksikanci sumnjam da mu to mogu oprostiti. Nesto kao da otvoris hrvatsku konobu i nazoves je Skoplje i onda da kao spasis stvar izvjesis hrvatsku zastavu ispred na prometni znak 😀

Ne mogu reci da je ideja restorana bila losa, jer su tada postojala samo jedan ili dva meksicka restorana u Edmontonu, a u isto vrijeme u Calgaryu mozda 6 ili 7, tako da je svakako imao potencijala.
Zanimalo nas je i dali smo im sansu. Prostor je bio ogroman, polu-prazan, nista posebno, jedino sto je svirala meksicka glazba na zvucnicima i to je to. Mislim da realno restoran u punom kapacitetu moze primiti 30-40 ljudi, a mi smo u pocetku bili jedini i kao takvi cekali smo na naruzdbu nekih 45min. I jos su pomijesali sto se pomijesat moglo, pa su donijeli nesto drugo, jer necega nisu imali., pa nisu donijeli sok ili pivo, pa jesu, pa krivo i tako. Hrana koju smo narucili realno treba biti gotova u roku par minuta.
Secer na kraju je bio vlasnik koji je sjedio u restoranu, pa kad smo zavrsili htio je valjda pokazat kako mu je stalo do ljudi pa je onda isao od stola do stola(kasnije je jos doslo par ljudi) pa je pitao kako je sve bilo i zahvalio se.

Ovdje ljudi inace ne uzimaju kritiku na razmisljanje niti opcenito kritiziraju ista, uglavnom muljaju kada je i sve apsolutna katastrofa. Onaj pojam “canadian polite” je zapravo samo pojam ili teorija, praksa ili stvarnost su da se ljudi zapravo boje i srame izraziti svoje misljenje, da ne bi ili uvrijedili nekoga ili dosli u nezgodan moment, ili jos gore da ne bi bili etiketirani na neki nacin. Zato je ovdje sve uvijek great, cool, not bad, awesome, amazing i ostali pridjevi. Sto ih zapravo onako iskreno po meni svrstava u jednu totalno bezlicnu i bezdusnu naciju koja voli sama sebi tepati jer ne zele nikakav konflikt ili neslaganje u misljenju. Zbog te lazne pozitive, jako je tesko mijenjati stvari na bolje jer su si slozili u glavi da je osrednje super. Vidis, o tome bi se dalo napisati poseban clanak.

Al dobro, ja naravno tada vise europljanin nego kanadjanin, naravno da sam rekao sve kako je bilo, da smo npr. cekali hranu toliko i toliko, da uopce nisu donijeli pivu ili sok sto vec i da na kraju kad su donijeli hranu su donijeli nesto trece. Ciko vlasnik pogleda u mene ko u mokru krpu, okrene glavu i nastavi dalje. Boli covjeka ona stvar. Malo po malo sam kroz ove godine naucio da i ja drzim jezik za zubima nekih 70% vremena, jer nitko me ni ne kuzi, a odmah dobijem po nosu od svoje da zasto je tako tesko reci da, ne, hvala, a ne uvijek raspravljati. Ali zalomi mi se cesto da ne mogu drzati jezik za zubima, jer mislim da je to jedini nacin da se nesto promijeni. Kad se jedan zali nema nista od toga, ali ako se 1000 ljudi zali, i jos bolje, udari po djepu tu korporaciju ili biznis e onda ce se stvari mijenjati. To mozda ne pali u Hrvatskoj, ali u Kanadi itekako da. Samo ovdje nije problem da se ljudi ne zale nego bas suprotno, premalo se zale. Hrvati se zale, ali na krivim adresama 😀

Najsvjeziji primjer bas imam od neki dan iz malla kad smo prolazili pored standa Telus-a(telefoni/internet) i lik me pokusava zaustaviti “hey have you ever been with Telus?”, ja onako iz topa, ali sa smjeskom odgovaram “Oh no, thanks, I don’t want to have anything with Telus”.
I ja o tome sto sam rekao mogu razmisliti tisucu puta i opet mislim da sam mu dobro odgovorio jer Telus je od 3 velika sranja(Bell, Rogers i Telus) najgore. Internet im je u banani, usluga(customer service) im je u banani, i pri tome ne mislim na to povlacanje za ruku u mallu nego ako imas problem sa telefonom ili internetom pa onda moras cekati nekog njihovog becara da se ili javi ili da dodje u posjetu. Zivimo u 21st, imamo u Edmontonu repetitore doslovno na svakih par sto metara, ali je jako cesto dogodi da nema signala ili je jako slab(pogotovo Telus), ali se nitko od njih ne srami uzeti poprilican novac za uslugu koju (ne)nude. Znaci, ako mi hoces uzeti 200 $ mjesecno onda me raspameti sa uslugom i ponudom(jer to je ogroman novac za dva mobitela). Ali ne, ovdje funkcionira da ako hoces polovicnu uslugu, plati premium cijenu, ako hoces dobru uslugu plati super-premium cijenum, a ako hoces nesto “jeftino” reci ce “well, you get what you pay”(a zamisli da placas npr. 80-100$ za 1gb interneta, besplatne pozive i poruke, znaci ne dobijes skoro nista za tu cijenu).

Ovako kroz moje iskustvo, ako nesto radi najbolje je ne ici traziti mijenjati za bolje, jer ce to zavrsiti mukama. Primjer je taj Shaw internet, imao sam problema s njima u pocetku i naravno da sam se natezao. Otkad su stvari rijesene, ne diram i ne zovem. Opcija mi je ili s njima ili s Telusom. I evo vec valjda 8g sve radi bez problema 🙄

Da se vratim na onaj restoran. Tamo na kraju vise nismo isli, niti smo preporucili restoran ikome, a vlasnik je u medjuvremenu marketing dignuo na visu razinu, pa je cak izvjesio i meksicku zastavu pored ceste na prometni znak :facepalm: Bio se jos par mjeseci odrzao i zatvorio.

Nedugo zatim su mu kanadjani odrzali lekciju kako zapravo otvoriti i voditi restoran usprkos nekim nedostacima.

Link na restoran ( https://elcortezcantina.com/ ).

Prostor je bio zatvoren neko vrijeme, ali je onda ekipa sa malo vise iskustva, ali i poduzetnickim duhom to iznajmila, preuredila i doslovno revolucionirala restoran, a mozda i samu restoransku scenu u Edmontonu.
Uzeli su radikalni pristup i mislim da je to jedini pravi nacin i potrudili su ga se potpuno urediti u nekakvom gothic meksickom stilu sa naglaskom na Dia del muertos. Evo tu se mogu vidjeti slike na googlu ako nekoga zanima:

https://www.google.com/maps/uv?pb=!1s0x53a0220fd35313f3%3A0x444de9da71ce4386!3m1!7e115!4shttps%3A%2F%2Flh5.googleusercontent.com%2Fp%2FAF1QipNoNnIi9RqUwgHEoZSLmea69YN-wasxwFxMt706%3Dw265-h160-k-no!5sel%20cortez%20-%20Google%20Search!15sCgIgAQ&imagekey=!1e10!2sAF1QipM9yh4Hyg0ssBSKYZUdpfZuP6fMakqBT93KJESy&hl=en&sa=X&ved=2ahUKEwiJ3YjDyuTuAhXN6Z4KHW9wBnoQoiowJHoECEUQAw


Bili smo i u tom restoranu i iako vristi Meksiko, hrana je zapravo vise Tex-Mex(americka) nego prava meksicka, ali kanadjani to ni ne kuze. Npr. u Meksiku ces dobiti samar ako prodajes tacos na tortillama od brasna, a ne od kukuruza. Ili da ti ubace kupus ili ribanu mrkvu, umjesto luka ili cilantra(korijandera) 😀 Ali mora im se odati da imaju odlicnu ponudu tekile i mezcala.

Mozes ti unajmiti neki prostor, nazvati ga kako nazoves, baciti par stolaca i stolova i misliti to je to, sad ce mi doci hrpa ljudi jer prodajem odlicne tacose ili cevape. Ne, ovdje to tako ne funkcionira. Moras znati puno ljudi, moras uloziti trud u vizualni identitet, interijer, eksterijer, pa menu(hrana moze biti doslovno sranje, ali ako ukomponiras rijeci kako treba to je veliki dobitak), pa ljude(ako uzmes debile za kuhare ili konobare bye bye), malo reklame gdje god je moguce. Moras ukomponirati sve da funkcionira besprijekorno i savrseno, a istovremeno moras znas sakriti nedostatke, da se u isto vrijeme sve istice, ali da se nista individualno ne istice, jer ti prvi mjeseci, a i godine su najkriticnije. Bili smo po toliko restorana i toliko sam promatrao to sve, pa onda insajderske informacije od moje cure, jer ona kuzi kako to sve funkcionira tako da sam poprilicno puno naucio. Zbog toga bas odustao od ikakvog restorana pa cak i da imam hrpu love za uloziti. Osim mozda neki mali resotran u sklopu B&B.
Bas kao sto sam gore napisao, ljude ne zanima sadrzaj, nego prezentacija. Znaci upakiraj govno u ukrasni papir i prodat ce se. Ne koristi se ovdje rijec “old” u prodaji nego “with character”, pa onda ne “ugly” nego “rustic bread/rustic house/rustic car” etc. Malo karikiram, ali tako je.

Bio je tu i jedan nas restoran, doslovno je covjek koji ga je otvorio unajmio lokal, po meni takodjer na dobrom mjestu, ubacio stolce i stolove, na menu je napisao Chevapi i sve te tipicne balkanske stvari. Prostor je po meni bio super velicine i idealan za mali restoran, ali bez ikakve vizije, topline ili da se po icemu isticao ili onako da je nekako zvao ljude(oni to kazu ovdje “inviting”). Nekako mislim da bi takvi restorani mozda i uspjeli da imaju nesto revolucionarno u hrani, hrana ni ovdje nije bilo nesto zbog cega bi se vratio. Jer neki restorani ne izgledaju nikako, kad ih vidis ne bih ni pogledao, a kamoli isao unutra jesti, ali ako je hrana odlicna prosirit ce se rijec. Naravno da se ni taj restoran nije odrzao ni godinu dana. 

Nekako to zamjeram nasim ljudima. Mi napravimo super stvari, ali reklama, marketing i ono najbitnije da se prosiri rijec je jako slaba vjestina. Valjda nekako misle da nema hrvatskog ili balkanskog restorana i da su ljudi zeljni pa ce svi navaliti. Pa nije bas tako, jer i ja sam npr. rijetko idem u ovaj jedan ili dva nasa ducana sto imaju. Naravno da imaju stalne kupce, ali nije to bas tako da nasi ljudi kupuju ili jedu tamo svaki tjedan kako si zamisljaju da ce biti. Plus i ta dva ducana su mi totalno odbojna za posjetu jer su prenakrcana i preskucena. Jos su u jednom stavili i par stolova izmedju polica da ljudi mogu popit kavu i jesti, pa onda imas 5 ljudi u ducanu/restoranu sa nasom kulturom i rezultat je kaos. Zadnji put kad sam bio, ulete likovi njih 5-6 bez ikakvog reda, kupuju i jedu u isto vrijeme, pa onda idu placati pa jedan placa za dvojicu, treci za jednoga, cetvrti placa jogurt petom i tako nikakvog zakona i reda plus jos svi razbacani po tom malo prostoru . A ja i dvoje ljudi koji smo dosli prije njih smo doslovno stajali 30min dok su oni to rjesavali.

Ako koga zanima, a mozda i pomogne. Jedna od mojih ideja dok sam razmisljao o restoranu je bila da ako otvorimo hr restoran npr. ne vezem ime restorana za Balkan, Hrvatsku, Srbiju, Eastern Europe ili slicno, nego nesto sto zvuci pozitivno(vise europski nego balkanski), a opet da odaje dojam jednostavnosti, neceg drugacijeg i zanimljivijeg sa nekakvom pozitivnom asocijacijom/vibrom. Grci su greek, talijani italian, arapi su uzeli mediterenian, a mislim da bi bilo dobro modernu hrvatsku kuhinju vezati uz Adria, Adriatic, Taste of Adria ili nesto sl. To puno primamljivije, originalnije i egzoticnije zvuci od Taste of Balkan, jer cinjenica je da ljudi Balkan ili Istocnu Europu asociraju vise sa siromastvom, ratom ili mafijom i mislim da to jednostavno nekako koci sire mase, pogotovo ako interijer/eksterijer i menu nisu upicanjeni. A Adria ili nesto oko toga zvuci puno suptilnije ili melodicnije. Po meni recimo mozes imati i cevape i pljeskavice u takvom restoranu iako nije vezano za more(jer arapi prodaju svoje kebabe pod mediterannean, ne ribu), ali ako prodajes zapadnjaku moras smisliti potpuno novo ime sa zivopisnim opisom. Znaci ne “chevapi, famous meat from Balkan“, nego nesto u stilu “meat fingers/bear fingers/beef sticks served with traditional home-made slow fermented sourdough bread, topped with handful of fresh garden onion and vegetable spread“, pa tipicno se moze vidjeti po svim nasim restoranima “Sarma, cabbage roll with ground meat” , a bolje bi proslo da se koristi neznam “Traditional european/ili ottoman/ pickled cabagge filled with fresh organic grass fed ground meat and served with local potatoes mashed to perfection”, znaci cista kreativnost, igranje s rijecima sa umjesom bulsitovanja. Jer ako ste kad bili u nekom zapadnom fine diningu onda znate o cemu pricam. A sadasnji trend je “farm to fork” i maksimalno isticanje local, fresh, organic ili sl. pizdarija. Mozda bi najbolji savjet bio da se za marketing i odnos sa kupcima/javnoscu uzmu osobe rodjene i odrasle u lokalnoj sredini. Ukoliko je to naravno ciljana publika.

Da ima itko viziju, burek bi zapravo mogao kralj veganske i vegetarijanske kuhinje. Naravno pod atraktivnijim imenom, sa zivopisnijim opisom i mozda mrvicu drugacijim dizajnom. Znaci, samo kreativnost. 🙂

Hrvatska ima odlican kulinarski potencijal, ali valjda zbog tvrdoglavosti i tradicije ljudi se nekako boje eksperimentirati i modernizirati hrvatsku kuhinju. Tradicionalni ljudi ionako ne idu po restoranima cesto. Mislim, a i nadam se da ce pokret moderne hrvatske kuhinje najprije probiti u Zagrebu zahvaljujuci turistima kroz cijelu godinu. Neznam kako je danas, ali kad smo zadnji put bili uglavnom je po svim restoranima isto, a ljudi nazalost nisu svjesni koliko su zapadnjaci plitki i da je njima prezentacija puno bitnija od same forme. A nasa hrana je ionako fina tako da ni ne treba mijenjati recepte, samo prezentaciju i marketing.
Jos samo da dodam, kad stavis hrvatski premium proizvod ili cak i obicni neki standardni protiv nekog zapadnog, hrvatski po meni, a i po strancima koji su probali uglavnom sisa strane proizvode. Maslinovo ulje, masline, vino, razni povrtni ili vocni namazi, pa Lino Lada je po meni deset puta bolja od Nutelle(i pogotovo ovo sada sta imaju u ponudi sa komadicima ljesnjaka), jogurti, sirevi, suseno meso(hrvatski prsut protiv talijanskog ili spanjolskog, mislim svi su fini, ali nije da je hrvatski ista losiji od talijanskog ili spanjolskog), pive su dobre(u Edmontonu je jedan casopis Zlatni Pan ili obicni Pan proglasio najboljim stranim lager pivom), cokolade, kolaci, keksi, sokovi itd. Ima toliko stvari, ali jbg drugi su shvatili puno prije nas snagu marketinga. Kuzim da se ne mozemo natjecati sa velikim igracima, ali mislim da imamo dovoljno da se mozemo istaknuti na trzistu i biti prepoznatljivi.

Onaj koji pogleda najpopularnije restorane u Edmontonu, a i Calgaryu naici ce na vjerojatno tri vrste. Oni koji prate trendove i u korak su s vremenom(local, organic, trendy, cozy, farm to table, vegan, gluten free i sl.), oni koji su otvoreni davno, ali ih dobra hrana odrzava na zivotu(npr. jedini restoran u koji mi idemo u zadnjih 8g redovno, bez da su ikada ista zajebali ili promijenili je vijetnamski koji izgleda kao zadnje mjesto na kojem bi jeo, ali znamo ljude, oni nas znaju i hrana je mozda ne najkvalitetnija, ali pho juha koju mi obozavamo je vec valjda 8g potpuno ista jer imaju iste ljude u kuhinji, u Calgaryu takodjer je bio jedan restoran koji je bio usred nicega i nije izgledao nikako Cozy cafe i vlasnica je imala toliko prometa da joj je bila puna kapa pa ga je prodala, hrana je bila bolja nego ijedan nas restoran u Edmontonu) i oni treci su mozda urbani etnicki(meksicki, etiopijski, brazilski, argentiski, talijanski i sl. modern mexican cuisine with the twist i sl. pizdarije). Mogao bih dodati fransize, ali oni su nama sto bi se reklo last resort te nekako polagano izumiru i lokalni preuzimaju primat. Ljudi se lagano osvjescuju pa sve vise preferiraju “support local”. Neki od tih fransiza jednostavno se ne prilagodavaju vremenima, ne preureduju interijere ili menije. Jedino sto mjenjaju su kuhari. Iako ove jeftine fransize i dalje opstaju, cisto zbog ekonomije(jeftino), a ne ponude ili kvalitete.
Neki ovdasnji restorani imaju tradiciju i trude se biti drugaciji i visi od ostalih, ali vecina njih razlika je samo u marketingu i prezentaciji, hrana svima njima dolazi uglavnom smrznuta od par dobavljaca.

Ima tako jos par restorana kojima sam svjedocio kako su se brzo otvorili, a jos i brze zatvorili. Doduse, neki od njih mozda i novce peru na taj nacin, ali nisam siguran. Jer nema mi smisla da se otvaraju i zatvaraju restorani na jednom te istom mjestu svakih 6 mjeseci ili godinu dana, a mijenja se samo ime i natpis ispod „Under new management ili ownership“ a sve drugo potpuno isto. Znaci ili su ljudi glupi pa misle da ce sada dobiti nove kupce samo promjenom imena, jer su eto promijenili, „osvjezili“ imidz ili su tu neke sumnjive stvari u igri.

To je zapravo jako popularno i u auto prodaji. Tu ekipa mijenja imena firmi valjda svaka dva tjedna jbt. A ovi veliki dealershipovi su konstantno takodjer „under new managemetn“ (sve drugo naravno isto) ili ih preuzme jedna od par velikih korporacija (Go Auto, Auto Canada i sl.)

Slicne stvari sa restoranima sam vidio i kod nekih auto mehanicara, limara pa i staklara. Otvore bez nekakve vizije ili plana i onda za 6mj vise nisu tu jer su se preracunali. Toga sam se nagledao sa Glassmasterom

Znaci, jedna stvar je razmisljati, druga realizirati, a skroz treca uspjeti. Da su sve te tri stvari lagane davno bih ja vec imao nekakvu firmu. Lako je reci sreca prati hrabre. Prati da, dok ne propadne jer si bio hrabar, a ne mudar i matematicki proracunat. Kakvim se tempom moja sreca krece, ja bih se radije oslonio na matematicku racunicu, ulozeno=rizik=dobiveno=vrijedno, a prije svega toga prouciti trziste naravno. Iskreno mislim da je jednostavnije i lakse ovdje otvoriti biznis, ali mislim da je u Hrvatskoj to sve teze i kompliciranije, ali je zapravo sa troskovne strane lakse voditi mali biznis. Ono sto tamo unistava male biznise je birokracija i davanja/porezi. Ovdje je to sve cisto, ali su recimo troskovi vodenja/odrzavanja ne na strani malih biznisa, nego korporacija i velikih igraca. Zato je sve ovdje korporativno i industrijski.

Kad sam radio za Glassmasters i sam sam si mislio tada da ako ovi idioti mogu ovako slampavo to voditi, onda nije problem da se i ja okusam. Vjestina i ideja su bili tu, novac je malo stekao, ali bilo je dovoljno da se malo po malo pokrene. Po meni je to zapravo i najbolji pocetak za otvaranje biznisa. Kroz nekakav trade ili znanje kroz ruke/mozak(IT, mehanicar, elektricar, inzenjeri, vodoinstalateri i sl)
Probati i dalje biti zaposlen i onda uz to laganini nesto sa strane. Obicno se dodje do raskrizja kad moras odluciti sto ti je bitnije i kojim putem krenuti. Sam ili ostati zaposlen.
Srecom ja nisam dosao do raskrizja, ali sam isao prema njemu. Kad sam radio jos full time, ovako sa strane sam gledao po tim arapskim, africkim i ostalim malo sumnjivim shopovima jel im treba sto sa strane. To je zapravo i pocelo da bi oni zvali nas da dodjemo odraditi jedan posao normalno, ali bi onda imali jos 5 poslova onako na kes. Njima super i meni super. Shop je obicno naplacivao labour 110$. Znaci, neki shop ima razbijeni auto i sad im treba izvaditi staklo koje je mozda doslovno 5min posla i to je bilo po pravilima 110$. Ti sumnjivi shopovi(afrikanci, arapi, libanonci, iracani, kinezi, indijci, ukrajinci ili rusi) nisu htjeli toliko placati pa su onda obicno nudili onome koji dodje i koji zna da to izvadi i daju tih neznam, 30, 40 ili 50$.
To mi je zapravo bilo sokantno u pocetku tek, jer sam mislio da je ovdje sve u Kanadi po pravilima i zakonima i nitko ne radi nista takvo. Danas se mogu na to samo nasmijati.

Istina, pravim kanadskim shopovima, od kojih su mnogi puno kvalitetniji i skuplji od tih imigrantskih to nije bilo na pameti da rade. Ali oni su ionako bili etablirani biznisi, pa mi nije ni trebalo da to rade.
Kad sam postao siguran i dobar u tome sto radim onda sam ulozio malo novca i kupio taj glavni, veci alat koji treba da se to radi. Kostalo me je nekih mozda 1300 CAD, taj je CAD bio slican USD, danas je to vjerojatno 2000 CAD, a mozda i vise.
Kako sam to radio vec godinama i s nekim likovima sam bio super, probao sam dogovoarati da ako im sta treba mogu doc iza posla, puno mi je lakse. Nego se zafrkavati ispred pomocnika za koje neznam hoce cinkat i da li uopce imam vremena da nesto dodatno radim u radno vrijeme. Jer nekad je bilo toliko posla da ne bih stigao.
Kasnije sam probao da i sam nabavim stakla pa radim sa strane i jeftinije. Ali tu dolazim do tog gore spomenutog raskrizja. Znaci, nisam mogao imati i full time posao i raditi to nakon posla, jer je bilo super stresno. Radno vrijeme mi je bilo do 5:30, a ovi su obicno gurali da radim i duze, druga firma gdje sam kupovao staklo po nekoj cijeni gdje sam mogao nesto zaraditi je radila do 5pm, pa je to obicno bilo natjeravanje sa ovima. Dogodilo se par puta da sam dogovorio posao, pa kupio staklo, pa je treca strana koja je to narucila odustala jer nisam stigao na vrijeme ili nesto.

Da sam imao vise kapitala ili da sam bio glup, mogao sam riskirati i dati otkaz pa probati ovo full time, ali da bih ja mogao placati racune i sve troskove zivota morao bih imati najmanje 6 ili 7 poslova ugovoreno dnevno, a moja firma preko zime nekada nije imala toliko. Znaci samo ocekivati od toga da mogu prezivjeti i uspjeti, ipak ne. Ali ako imate neku drugu vjestinu, npr mehanicar ili limar mislim da bi se dalo. Sama auto-stakla bas i toliki nisu prioritet ovdje i nezgodan je to biznis za uci i probiti se.

Druga jako bitna stvar, a koja zapravo funkcionira u svim biznisima slicno je koliko regularni shop naplacuje za taj posao? Npr. glassmasters je za obicnu sajbu, ako malo pregovaras mogao spustiti cijenu na 170-190$.
Oni su nabavljali staklo iz Kine za 30tak $, pa su onda kroz sestrinsku firmu preprodavali za 90 ili 115$. Znaci oni kao Glassmasters(ne racunam sestrinsku firmu) nisu zaradjivali neznam kakvu lovu, zato je sve bilo kolicina i brzina.

Ja kao samostalan sam kupovao to staklo po 90 ili 115$ za vecinu auti pa trebam mozda jos potrositi 20-30$ po staklu. Kad instaliras u tom shopu staklo onda obicno imas nekakvu garanciju ili sigurnost kroz njihovo ime, licencu ili etabliranost na trzistu. Zbog toga kao samostalan sam mogao ciljati samo na te sumnjive shopove i likove gdje im kvaliteta nije bitna. Ali onda tu postoji caka, da su oni vec od moje firme imali odlicnu cijenu, npr. 150$. A ja da bih npr. zaradio mozda 30$ ciste love nakon svih troskova bih im morao naplatiti 160-180$, jesu bili sumnjivi i nikakve kvalitete, ali nisu bili glupi.

Sad ako stavis matematiku na papir mozes izracunati da taj Glassmaster je troskove rastavio na proste faktore i jedino cime su se odrzavali su kolicina i neki skuplji poslovi(npr. kamperi ili kamioni gdje im je marza bila puno veca). Jer ako sam ja mogao zaraditi mozda 30tak dolara nakon svih troskova po nekoj njihovoj cijeni, a samo sebe sam placao i bio mobilan. Onda zamisli kako to funkcionira kada moras platiti prostor, rezije, hrpu ljudi, poreze, kombije, materijal, malo reklame, popravke na garanciju i sl. Iako se cinilo da sve funkcionira dobro, ta firma, a i hrpa drugih nema nikakav stedni racun, nego je sve cash flow. Znaci, kad se dogodi neka ekonomska ili globalna pizdarija nije pitanje da li ce prezivjeti nego dokle. Par godina nakon sta sam ja otisao iz GM-a cuo sam i procitao da ih je kupila neka malo veca firma i da ce u sklopu kupnje platiti i njihov dug od 7 milijuna dolara. Tako je to funkcioniralo. Sada kada radim i ovo, mogu samo potvrditi da je hrpa firmi takva. Sve je samo cashflow, nitko nista nema na zalihama, pogotovo kada nanjuse neku krizu ili jos gore udju u nju. Zarada su im mrvice koje si naplate kao middle man izmedju proizvodjaca i tebe kao kupca. I to me trenutno izluduje, jer se vracamo na onu kanadsku finocu pa ja umjesto da kupujem direktno od proizvodjaca moram kupovati od ovlastenih distributera koji nemaju nista u zalihama, nego narucuju od proizvodjaca i naravno naplacuju tu uslugu, plus sto na sve cekam 2, 3, 4, 6 ili vise tjedana. Ali u kanadskom mindsetu to je support local business, funkcionira i dobro je.

Kad sam na koncu izracunao taj svoj mikro biznis mislim da mi je zarada od svega bila vrlo mala, vecinom ono sto se zaradilo je bilo za kupnju novih stakala i materijala(znaci opet cashflow), a da bi se odrzao iznad vode morao sam ici na kolicinu i uloziti puno vremena i truda. Mozda bi se isplatilo kroz vrijeme, ali sam shvatio da mi se ne da zafrkavati sa time, jer mi je bitnije slobodno vrijeme, trcanje, bickiliranje, druzenje i ostalo, pa sam se izvukao iz toga i prodao alat bivsem kolegi. On je spletom raznih okolnosti koliko znam otisao puno dalje od mene.

Razmisljao sam i o laboratoriju za kalibriranje, jednom drugom sportskom biznisu, ali tome cu morati posvetiti poseban clanak, iako ni ovo nisam opisao kako sam trebao i zamisljao. O restoranima moram dodati jos par stvari koje ce otkriti koliko je zapravo tesko voditi i napraviti uspjesan restoran, a i ne samo restoran.


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

<span>%d</span> bloggers like this: