Preko trnja do zvijezda…

Dobro, nije mi put bio nesto trnovit, moram se malo pjesnicki izrazavati da kao lici na nesto, ali je bio kompliciran, dugacak i ponekad frustrirajuci. Nije niti sadasnji posao da sam nekakav direktor ili vlasnik firme, ali je konacno nesto sto mi se svidja, u cemu uzivam vecinu vremena, posteno sam placen, postovan i tretiran. A to sve skupa je tesko naci. Sumnjam da bi u Hrvatskoj ikada uspio doci gdje sam danas bez nekih dubokih poznanstava ili mozda strane diplome. Uostalom, vecina mojih kolega i dan danas vise zivotari, nego sto zivi. Tako da kako god okrenem, moram ipak biti zahvalan ovoj drzavi koja nije idealna, ali mi je ipak omogucila da svojim vjestinama i mozda inteligencijom sam izgradim svoj put, sto negdje drugdje ne bih.

Nakon sto je Nick otisao morao sam biti cvrst, ostar i direktan u svom stavu i viziji, pa sam odmah par dana poslije imao sastanak sa Krisom da vidim kako on zapravo dise. Jer nisam znao kakav je njegov stav bio prema Nicku i svemu tome sto je (ne)radio, bio je bas diplomat koji ne govori ono sto misli tako da nisam s njim znao gdje sam. Ljudi su inace ko zivotinje, ako nanjuse strah ili sumnje odmah ce to probati okrenuti u svoju korist. Naucio sam iz proslosti da ne vjerujem ljudima ovdje koliko god im sirok osmijeh bio, pa nisam htio pustiti Krisu da on ista planira ili kombinira. Odmah sam mu dao do znanja da uopce nema potrebe da ikog drugog zaposljavamo i da ja mogu ovo voditi sve bez problema. Imao sam kredibilitet kroz iskustvo i znanje na svojoj strani.  
Naravno da nisam znao sve o svemu, ali covjek uz postenu podrsku sve nauci, to je jedino sto sam trazio. Administracijski dio posla je uglavnom sala, jedini dio koji je stekao i kojem nisam znao puno je kalibriranje dimenionalnih instrumenata na jednom ultra skupom standardu. Ali jedna odlicna stvar je ovdje sto je Nick trosio toliko novca na kalibiranje i razne pizdarije, tako da ako ja i ne mogu nesto rijesiti mogu slati drugoj firmi pa nek se oni zafrkavaju, nece kostati nista vise nego prije.

Radio sam u tri firme prije ove i svima im je bila zajednicka skrtost. Generalno ce u Alberti platiti ljude koliki je trzisni standard i jako malo njih ce odstupati od toga. Zato ce na svemu drugome stediti, a pogotovo kasnije na placama, povisicama ili bonusima. U Kanadi ti “na papiru” daju vise i razvodne, jer nema nekih drugih stvari kojih ima kod nekoga drugoga, a koje te zato kostaju u “hodu”.

Sve te firme gdje sam radio su se utkrivale tko ce vise ustedjeti ili biti skrtiji. Nekako sam dosao do zakljucka da koliko god oni zaradjivali od profita, isto tako zaraduju i od ustede. Znaci imaj osnovne stvari koje ti trebaju da zaradujes lovu, a onda u hodu pazi na svaki dolar i krpaj koliko god dugo mozes. Druga firma je bila ipak malo bolja, pa nisu recimo stedili na sluzbenim autima, instrumentima i stvarima za kalibriranje, nego jedino na ljudima, jer ljudi su opce poznato najmanje bitni. Morat cu posvetit poseban clanak otvaranju biznisa ovdje, jer u jednu ruku sam ih i shvatio zasto tako rade.
Svima je bilo zajednicko zaradivanje na kolicinu. Napravis 10 poslova, na prva dva ili tri gube novac, na cetvrtom su izjednaceni i onda na petom profit ide u njihovu korist. Naravno da u takvoj klimi moras paziti na apsolutno svaki dolar. Kada nema profita onda moras paziti da imas sto manje gubitka da se sve i dalje moze placati. Slikovito bi se to dalo opisati kao da vozis neki stari auto koji moze crknuti bilo kada, u medjuvremenu dok ga vozis ulazes minimalan novac u popravke i gorivo, a goriva stavljas tek toliko da ima dovoljno da moze voziti. Onda kad crkne ili trazis pomoc od nekoga ili ga ostavis sa strane. Zalosno je, ali tako funkcionira puno firmi i korporacija. Zato ih vlada uvijek mora spasavati. Po njihovu srecu postale su toliko velike da je vladi jeftinije njima pomoci, nego ljudima i malima.

Tako ja dodjem iz te tri skrte i “siromasne” kompanije gdje si morao prevrtati svaki dolar i trazit sedam odobrenja za kemijsku olovku, u korporaciju i na odjel gdje je budget doslovno neogranicen. Neogranicen u smislu da ne moram paziti sto kupujem u koliko imam razumno i logicko opravdanje za to. Sto mi je bilo nepojmljivo. Treba ti kemijska, sarafciger, monitor, kompjuter, neka radna povrsina ili neki fensi uredski stolac, nema frke, nadjes u katalogu, ispunis nalog u softwareu i za par dana stize. To mi je bilo sokantno i jos uvijek mi se i danas tesko naviknuti da ne moram osam puta razmisliti prije nego nesto kupim i onda moliti da se kupi. Najbolje od svega sto korporacija korporaciju mije i onda kad kupujem te stvari su najbolje kvalitete na trzistu. Ne rade to da si medjusobno pomognu i odrzavaju, nego zato sto druga velika korporacija ima ono sto trazimo i odmah(lokalno skladiste). Male firme obicno nemaju ni papir za prodat nego to narucuju tek kad ja narucim. Sto je ovdje jako iritantno, jer neke stvari moram kupiti od “ovlastenih” prodavaca, a onda to oni narucuju od proizvodjaca. Hrpa firmi tako posluje, kao nekakv middlemen.

Sto se tice kupovanja, naravno da ne mogu si sada kupiti auto ili neznam sta, nego mora biti nesto sto ima veze sa onim sto radim. Nas hrvatski mentalitet je dosta skroman, a onda su mi jos tu skromnost kroz skrtost izostrile te druge firme, pa naravno da jedini rezultat koji imam je da se ne razbacujem i ne kupujem gluposti koje mi ne trebaju. Za vrijeme kovida je sve bilo “prerezano” i morao sam traziti odobrenja, ali uz poneko pitanje vecinom mi i dalje nitko ne dolazi i propituje da li mi to stvarno treba.

Titula mi se nije promijenila, nisam jos nikakav manager, ali sve sto ovdje ima veze sa mjernim instrumentima ja sam subject matter expert i ljudi dolaze meni i kad treba i kad ne treba. Sluzbeno pripadam injezenjerskoj i managementu po nekoj logici. Kris je kao facilities manager i njemu direktno odgovaram dok drugi inzenjeri odgovaraju drugom liku koji pak odgovaraju Krisu. Nekako sam u sivoj zoni i ne pripadam nigdje.
Imam mali laboratorij, koji je poprilicno velik u usporedbi sa svim uredima gdje drugi ljudi rade, a ne usporediv sa inzenjerima i nekim managerima koji imaju svoj ured u onim kockama sa poluzidovima(cubicles). Pazim na otprilike 3000 instrumenata. Sto mogu ili hocu kalibriram ovdje, sto ne, ide van. Dobar dio posla je administracija, mailovi, customer service, rjesavanje pizdarija koje naprave sa instrumentima pa objasnjavanje, kalibiranje, sitni popravci i sl. Ne mogu nista kupiti za druge na svoju ruku i bez odobrenja, ali ako ima nesto sto moze unaprijediti poslovanje u obliku sigurnosti, efikanosti ili produktivnosti onda imam slobodu preporucivanja i guranja da to kupe, sto mi moze biti super kao referenca u buducnosti. U kontaktu sam sa jako puno tih drugih firmi koji prodaju, servisiraju ili kalibriraju instrumente. Neki su u Europi, dosta njih u USA, a vecina u Kanadi. Sto koliko bilo dobro je i lose, jer sam se nagledao i iskusio debila za dva zivota. Super je dinamicno i uvijek se ima nesto za raditi i radim u tempu koji sam si postavim.

Imam fleksibilno radno vrijeme, 40h tjedno. Obicno se borim da pocnem od 6am pa da sam doma u 3pm, ali sad u zadnje vrijeme pocinjem oko 7, pa sam doma oko 4pm. Obzirom da radim dijametralno suprotno od onog sto je Nick radio imam poprilicno dosta posla i odgovornosti, ali srecom radio sam i puno teze od ovoga pa mi nije stresno. Nije da se hvalim iskreno, ali dojma sam da odem da bi morali uzeti najmanje dvoje ljudi da me zamijene. Ne jer ima toliko posla mozda nego jednostavno jer ima toliko razlicitih stvari za koje ne postoji specificna skola ili trening, jedino kroz iskustvo. To je ono gdje sam dijelom zahvalan Robu sa onim njegovim kalibriranjem svega sto mjeri.
Gdje tocno radim nije bitno, spomenuo sam da je firma kao poslodavac u top 100 u Kanadi, ima odlicne beneficije, DCPP(defined contribution pension plan), pa ESPP(Employment Share Purchase Program), Health Spending Account, pa bonuse i pocinjem sa tri tjedna godisnjeg. Kompleks u kojem ja radim je vezan za remont velikih industrijskih komponenti koje koriste na busotinama i u rudarstvu.

Znaci kada usporedim sa gradom Calgaryem za koji sam trebao ici raditi na slicnu poziciju, jedino u cemu grad sisa ovu firmu je u gradskoj penziji. Tamo naime uzmu prosjek od najboljih primanja i onda kad se umirovis to dobivas do smrti. A ovo moje ovdje je vise kao nekakav stedni racun sa investicijama, sto sam skupio skupio sam, kad se potrosi to je to. Ali poanta je da uz drzavnu mirovinu onda sa ovim imam ok primanja kroz odredjeni period, jer necu npr. odmah podignuti 100 ili 500k i onda trositi ko sumanut. Drzavna mirovina je ovdje max 1600$, a to je mizerija kao i u Hrvatskoj. Pomaze i taj ESPP program, to je kao poticaj da kupujem dionice od firme i onda oni subvencioniraju sto nije losa stvar, ali ispalo mi je nekako da je bolje ili investirati sam ili stavljati novac u TFSA. Maksimalna subvencija je 12%. Npr. ako ja ulozim 6% od place onda firma dodaje 1%, na 12% je 2%. To je kao besplatan novac i ok je za mirovinu, jer je oporezivanje manje. Ako dionice odu gore onda se moze dobro profitirati. Minus je sto onda dobijes puno manju placu uz sva ta davanja.
Takodjer bih mogao reci da je gradski posao sigurniji ili morao biti sigurniji od ovoga, ali istina je da kada je covid krenuo i razmahao se. I grad Calgary i grad Edmonton su dijelili otkaze, privremene ili stalne nisam siguran, a moja firma nije. Primanja su nam strasno pala, ali uz pametno rezanje i investiranje smo uspjeli se odrzat bez otkaza. Doduse naucili su iz proslosti.

Ima i minusa, nije sve tako divno i sjajno. Tu sigurnost placam tako da nemam nekog izbora za unapredenje, posto radim sam i skroz nevezano za ono sto moj kompleks radi, placa mi obicno raste postotak godisnje ovisno kao uvjetima na trzistu i inflaciji. Mislim da ne mogu dobiti vise osim ako ne promijenim poziciju ili titulu sto rade ovdje jako cesto. Ili ako opet nadjem neki drugi bolji placen posao pa me onda mole da ostanem, a oni ce mi naravno dati vise. Sto je slicno kao i u drugim firmama.
Potencijalno bih mogao seliti u Vancouver, ali sumnjam da cu tamo ikada dobiti toliko novca da omoguci normalan obiteljski zivot. Druga opcija je probiti se kroz neke rezultate koje sam napravio pa mozda netko prepozna nekakav potencijal za vise.
Veliki minus po meni je nepotizam. U firmi doslovno rade mame, tate, bake, djedovi, sinovi, kceri, sestre, braca. Znaci kultura je da koga god da imas, onda ga pod svaku cijenu moras ubaciti jer je firma sa super placama i beneficijama. Nije lose nekome pomagati, ali onda je problem sto ima jako puno nekompetentnosti, nesposobnosti ili ljudi koji jedva nabadaju engleski. Na glavnoj orijentaciji prije pocetka su me pitali koga znam u firmi i bili iznenadjeni da ne znam nikoga.
Sad se to kao malo mijenja pa povisuju standarde. Nepotizam nije samo na dnu lanca, nego i na vrhu. Neki senior manageri i direktori su dosli na te pozicije uglavnom zbog poznanstva, rezultati im ipak nisu bili mind-blowing. Jedna zgodna zenska kojoj je tata senior manager za jedan odjel je pocela na recepciji, a danas par godina kasnije je i ona sama senior manager za customer service. Ne sumnjam da ima neku diplomu ili znanje, ali sigurno na tu poziciju nije dosla iskljucivo preko diplome ili znanja imajuci u vidu da neke druge cure koje takodjer rade na recepciji skoro pa nikako ne mogu dobiti nikakvu drugu poziciju.

Spomenuo sam gore rezanje troskova, stednja, skromnost i sl. Zanimljivo je da je Nick godisnje trosio do 300 000 dolara godisnje na vanjsko kalibiranje, plus njegova placa. U 2019 je potroseno sluzbeno 342 000 dolara na vanjsko kalibriranje i plus dvije place. To mi je bilo nepojmljivo da nitko nista ne pita ili kaze nesto.
Jedan od glavnih ciljeva i izazova mi je bio spustiti troskove vanjskog kalibiranja i evo sada pred kraj 2020 uspio sam spustiti na nekih 70-90 000 dolara, nemam jos sluzbenu brojku jer jos 12 mj traje, ali po zadnjoj racunici bi trebalo biti oko nekih 80 000 dolara. Najzalosnije od svega je sto zbog covida to vjerojatno apsolutno nece nista znaciti i proci ce nezamijeceno. Vec sam spomenuo par puta moju srecu, jel da 😀

Kada se uzme sve u obzir i kad odvrtim film na pocetak i onog decka koji je imao 23g, koji je poceo kao pomocnik u auto staklima, sa nabadanjem svakodnevnog engleskog, sam bez ikoga, bez icije pomoci i uz puno frustracija mislim da mogu biti dobar primjer da je Kanada, ili bar Alberta, jako dobra zemlja za osobni razvoj i rast u svakom pogledu ukoliko se to hoce i zeli. Lako je sada govoriti da sam mogao ovo ili ono, ali mislim da sam kroz vremenski period i obzirom na sve okolnosti ipak sretan sto sam tu gdje jesam.

I za kraj par slika laboratorija da se vidi o cemu pricam, jer puno ljudi nema pojma sta je kalibriranje i sta ja tocno radim…

Stari laboratorij gdje je Nick proveo 11g ne radeci apsolutno ista…



Nick drijema dok sjedi. Stari laboratorij je bio katastrofa, prasina, prljavstina, sve porazbacano.



Preseljenje u novi laboratorij doslovno par dana nakon sto je Nick otisao…



Bilo je tu puno prebacivanja, premjestanja, seljenja stvari i jos uvijek ima, ali ovako izgleda danas…






Probat cu poblize slikati i objasniti sto koji instrument radi.

Citanost je malo porasla i nadam se da ce rasti, imam neke velike ideje, ali vidjet cemo da li cu ih uspjeti realizirati. Tako da slobodno podijelite tko cita, nemojte se sramiti.

Sretan Bozic i sve najbolje!



2 Comments on “Preko trnja do zvijezda…

  1. Evo samo komentar da mi je drago da opet pišeš a i meni osobno je lijepo pročitati da netko uspije tko se voli truditi. Bravo! Nadam se, dok prođe ovaj cirkus i opet budemo mogli bezbrižno putovati, vidjeti US i Canadu. Ugodni blagdani i p.s. jesi ti bio na hrawebu starih dana?
    Sven

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: