Cime se danas bavim?

Vec dugo planiram napisati cime se sada bavim, sto radim i kako sam dosao do toga. Boljeg primjera od mene necete naci, jer nemam razloga lagati, preuvelicavati ili glumiti. Tako da vam sigurno mogu biti primjer da se na “zapadu” ipak moze zasluziti relativno dobro radno mjesto/firma bez icije pomoci.

Vjerojatno ce biti dugacak clanak, pa se pripremite 🙂

Neznam da li vise itko cita ovaj blog od one generacije 2011-2013, kada sam tek dosao pa kad sam bio jako aktivan. Nisam ni svjestan koliko je ovaj blog (bio)popularan dok ne pogledam statistiku. Neznam koliko je tocna, ali kazu da je najbolji dan bio tamo negdje u 2012 ili 2013 i na blogu je navodno bilo 2500 posjetitelja, ne klikova, nego bas unique vistora. Nekako mi se to cini malo previse, al dobro. Steta je jedino da nisam sa ovime otisao na visi nivo, jer potencijala zasigurno ima.

No uglavnom, kad sam dosao u 5 mj 2011, nasao sam posao u roku par dana kao pomocnik u servisu za autostakla. Nisam imao pojma o tome, niti sam u zivotu nesto razmisljao da netko mijenja sajbe, kamoli da cu raditi tako nesto. Engleski mi je bio katastrofa i jedna od niti vodilja mi je bila usavrsiti engleski, tako da sam bio spreman raditi bilo sto samo da taj engleski krene. Ucio sam ga cijeli zivot i znam te osnove i razumijem ga generalno. Ali pricati sto bi rekli day to day i conversation English, e to je vec puno veca razina od koje sam ja bio daleko.
U tom shopu je bio jedan manager sa Newfoundlada, koji uz sto ima mali naglasak jako brzo prica, on mi je kao bio referenca. Reko kad njega budem razumio 100% to je to, spreman sam za iduci korak. Nazalost nisam njega polovio valjda godinu dana. Tek nakon par godina mogao sam ga razumjeti svaku rijec i voditi razgovor o bilo cemu.
Radio sam taj posao pomocnika oko 3mj, posao je bio takav da dodjem u 8am, dobijemo listu gdje idemo i sto mijenjamo. Natovarimo te autosajbe u kombi i po gradu. Nekad sam bio u shopu, a vecinom po terenu. To je bila super stvar jer Edmonton danas znam bolje od Zagreba, upoznao sam hrpu ljudi i vidio svasta.
Kad sam to pohvatao i skuzio vec mi je mozak htio vise pa su mi dali kao da pocnem lagano instaliravat te sajbe sto sam obje ruke prihvatio. Dobro je i za mene i za njih.

Tad u to vrijeme mi i nije bilo na pameti da nesto ostanem u Kanadi, pa tek nakon nekoliko mjeseci kada sam ih sve impresionirao svojim radom i etikom su me pitali da li hocu ostati. Poklopilo se tako da je to zanimanje bilo na ondasnjoj NOC(needed occupation list) i da relativno lako mogu dobiti novu radnu dozvolu. Tad sam bio na Working Holiday samo godinu dana.
Ispalo je onda s njima prilicno tesko dobiti tadasnji LMO i radnu dozvolu, jer su sjebali sve sto se sjebat moglo. Na kraju se sve oduzilo, ali sam ipak dobio radnu dozvolu.
Poceo sam gledati da apliciram za PR(Permanent residence), ali zbog nekih poteskoca i taj proces za PR se oduzio na 18mj. Vec mi je i njihova dozvola istekla, pa sam aplicirao i za BOWP(Bridging open work permit).

Tako sam tamo crncio, dobar dio su me iskoristavali dok su mogli, ali kad sam postao “slobodan” onda je voda dosla na moj mlin. Bio sam poceo sa 12$/h koliko se sjecam, pa sam bio dugo na 16$/h dok sam cekao novu radnu dozvolu. Kad sam ju dobio morali su me platiti 22$/h, a tek kad sam dobio otvorenu radnu onda sam vec bio dosao na 25$/h na koliko sam se zadrzao do odlaska.
U medjuvremenu sam sve to pohvatao, naucio engleski kako treba, za mijenjat sajbe sam postao master doslovno haha. Za neke od njih mi je trebalo 15min, mislim da je rekord 10min(npr Jeep Wrangler), radio sam i po vani, po unutra, na kamionima, na onim kamp kucicama, bagerima, isao okolo grada i slicno. Tada mi je toga bila puna kapa i htio sam sto prije otici, ali danas kad pogledam to je jedno neprocjenjivo zivotno iskustvo i vjestina koju necu nikada izgubiti. Ako se i dogodi neka velika kriza uvijek se mogu tome vratiti i raditi bilo gdje izmedju Pacifika i Atlantika, mislim da bi cak i u Europi mogao raditi ako bi trebalo.
Ima puno anegdota i nadam se da cu je jednom imati priliku napisati neke od njih.

No, 2014 neke sotone su se nadvile, nad Albertom, rece Zdravko Mamic jednom prilikom. Od booma do bust-a. Taman kad sam okusio slobodu sve ode u onu stvar, cijena nafte pala, kompanije se zatvaraju i povlace iz Alberte, nezaposlenost raste i eto me opet na pocetku.
Nisam bio glup pa odmah dao otkaz cim sam dobio PR, nego sam lagano dok sam radio razmisljao, razbijao glavu sto bih mogao i gdje bih mogao. Nisam trazio posao nego karijeru(oni kazu ovdje I am not looking for a job, I am looking for a career). Trazio sam nesto dugorocno gdje bi se eventualno mogao probijati plus imati ok lovu i potencijalno i mirovinu.
Iako sam u Europi nacelno bio protiv policije, ACAB sheme i to, zbog kakti navijacke proslosti. Ali covjek se mijenja s godinama, pa tako i ja srecom. Tako sam razmisljao da se prijavim u EPS(Edmonton Police Service). Oni su jako ozbiljan poslodavac, sa jako dobrim beneficijama.
Par stvari me privlacilo k njima: ne moras imati diplomu ili skolu policajca nego zivotno iskustvo, ne smijes imati dosje, moras proci njihove testove(koji su jedni od najrigoroznijih u sjevernoj Americi, 7 razina koliko se sjecam), oni te uzmu i potpuno istreniraju, pocetna lova je tada bila 70k godisnje sto je izvanredno za start, beneficirani radni staz pa se nakon 20g mozete umiroviti sa punom penzijom, posao je aktivan i dinamican(to mi je bilo jako bitno) i nakon par godina vam daju opciju da se prebacite u bilo koji odjel(kao imaju ih stotinjak), a placa i rank vam raste svakih par godina.

Tu sve mozete vidjeti, ako nekoga zanima: https://www.edmontonpolice.ca/JoinEPS

No medjutim, svi ti divni uvjeti dolaze sa cijenom. A cijena je vase mentalno zdravlje. Morate raditi sa svakakvim ljudima i vidjeti svasta, onaj tko nema mozak za to vjerojatno ce razviti PTSP. Citao sam njihov forum i jako puno ih to ima, a jako malo se govori o tome. Nekako mislim da bih ja to cak i mogao, jer ne volim razbijati glavu kako je moglo biti, nego gledam i pokusavam gledati naprijed. Znaci, neka strasna prometna nesreca mi se nece urezati u sjecanje, iako naravno ne volim i ne zelim biti u blizini.
U to vrijeme sam bio ozbiljan trkac, pa mi je to mozda zbog toga bilo i najprimamljivije. Preko ljeta imaju odjel obicnih policajaca koji se djiraju okolo na biciklu, a ja bicikl obozavam.
Inace, istrazujuci i razmatrajuci tu karijeru naucio sam dosta o njima samima i zasto su stvari kakve jesu(pogotovo ako ste ikada gledali one retardirane americke videe gdje se snimaju dok su zaustavljeni pa onda raspravljaju sa policajcem i na kraju budu uhiceni, premlaceni ili oboje). Svaka medalja ima dvije strane, pa tako i ova.
Poklopilo se kako se poklopilo, nisam se prijavio u EPS i sa danasnje perspektive sretan sam zbog toga. Osim EPS-a bio sam fokusiran da se skolujem, doskolujem za dvije opcije ili probati dobiti neki entry-level job u nekoj vecoj i ozbiljnijoj firmi. Otici studirati za diplomu je bila skoro mission impossible, jer vam treba hrpa novaca za sami fakultet, a uz to jos morate placati stan, hranu i rezije. Dizati ikakve (studentske) kredite za mene apsolutno nije opcija, a ustedio nisam neku lovu da bi mogao to pokriti.

Nazalost, nitko vam ne kaze da u Kanadi veliki novac dolazi samo kroz par stvari. Crnciti po 10+ sati malo tezi posao i vuci prekovremene, uloziti ozbiljan novac u dobro skolovanje(znaci uci u veliki dug ako nemate nikoga da vas podrzi, iako niti to nije garancija da cete se odmah zaposliti) ili naci neku debelu vezu da vas negdje ubaci u neku korporaciju na neki mozda entry-level pa se od tamo boriti da se probijete.
Doskolovanje koje sam trazio je ovdje zvano apprenticeship. Trazio sam apprenticeship za elektricara ili instrumentalizaciju(instrumentation). To su dva najteza apprenticeshipa za proci, ali najlaksa fizicki kasnije i sa najboljim satnicama, takodjer imaju dobar potencijal za osobni rast kasnije. Elektricar zapravo nije tezak, ali je tezi od recimo pekara, frizera ili vodoinstalatera, mislim na ispite i sama predavanja.
Apprenticeship je po meni kontrolirani rizik, jer dok ste apprentice trebate platiti 2 mjeseca skolovanja i manjih primanja, manje ste placeni, ali kad ga zavrsite dobijte journeyman ceritifikat i nitko vas ne moze praviti budalom, a najmanja satnica vam je zagarantirana zakonom.
Uz malo strpljenja i snalazljivosti mozete se probati ubaciti u dobru korporaciju, drzavnu firmu ili cak otvoriti svoj biznis.

Pocetkom 2015g je izasao oglas za jedan posao koji se cinio poprilicno dobrim i potencijalom za apprenticeship, jer je grana instrumentation-a. Tehnicar za umjeravanje, metrolog ili calibration technician na engleskom. Trazili su nekih par stvari i najbitnije iskustvo im nije bilo bitno, istaknuli su “Willing to train right candidate”. Kad sam to vidio oci su mi se zacaklile i odmah sam aplicirao. Nazalost nitko me nije zvao i malo su me ladje potonule.
No medjutim, dva mjeseca kasnije opet isti oglas. Onda sam odmah pomislio “ah idioti, nisu me zvali ni prvi put, pa necu ni pokusavat”. Nije mi vrag dao mira i ipak sam opet poslao resume.
Iskreno nisam imao neka velika ocekivanja, jer je nezaposlenost dosla tada vec na 8-9% i iskreno mi nije bilo svejedno mijenjati siguran posao za nesto potpuno novo o cemu nemam pojma. Ali, tko ne riskira ne profitira.

Iznenadjenje, telefon je zazvonio, rodila se nova nada negdje oko 4 pm slijedeci dan i zovu me na interview. Zadnji put sam toliko ushicenje imao jedino kad sam dobio mail od vlade za (COPR) Confirmation of permanent residence, nakon 18 mjeseci neizvjesnosti. Iako sam bio uzbudjen i pomalo nervozan, na intervju sam stajao cvrsto na nogama, bio maksimalno iskren i iznio svoju pricu te rekao sto trazim. Poklopilo se da oni traze nesto slicno.
Sad kad razmislim, iskrenost i otvorenost vam je put ka dobivanju posla, osim ako ne trazite bilo sto i ocajni ste.

Rekao sam da sam na sadasnjem poslu dosao do vrha i da jednostavno nemam sto drugo i zelim nesto novo, sa potencijalom za ucenje, rast i dugorocno, jer nisam osoba koja mijenja poslove/firme svakih par mjeseci. 
Situacija je bila zafrkana, jer su mi rekli da dobivaju po 40tak resume dnevno i da imaju jos intervjua. A sto ja bogec mijenjao sajbe hocu sad prckat po mjernim instrumentima, ziher imaju i puno jace kandidate. Moja pomalo negativna razmisljanja se ipak nisu obistinila i moram reci da su me sokirali kada su mi poslali ugovor na email nakon tjedan dana. Odmah sam otisao u liquor store i kupio pivo da to proslavim. 

Sljedeci dan je tu bilo euforije i anksioznosti, jer sada je trebalo tadasnjem poslodavcu reci da odlazim. U te zadnje dvije godine ja sam im generirao pola milijuna dolara, slicno kao i drugi top tehnicari/instaleri. A kada im toliko donosis bez problema onda te bas nece lako pustiti.
Iako sam sugerirao nezadovoljstvo, nisu nikada istupili i probali naci nesto bolje i pametnije. Nisam se ni ja nesto lomio. 
Dao sam im 2 tjedna notice(otkazni rok) i zahvalio. Glavni manager koji je bio bas u tom shopu je isti onaj sa pocetka price i bili smo si ok. Bio je skrta osoba, gledao samo svoje interese vjerojatno, ali jbg takav je kakav je. Dosta ga je to potreslo, pa me je onda molio da ostanem, doslovno svaki dan, svaki poziv, pa bilo sto hoces dat cemo ti.
A realno mi nemaju sto dati, jer njihovi shop foremani su placeni koliko i ja. I ne bi bilo nikako fer da ja sada budem placen vise od njih ma koliko mozda i zasluzio, a i nije mi bilo do love.
Bio sam cvrstog uvjerenja da je to to, “never look back unless you are planning to go that way“. 

Jedan drugi manager me je malo i strasio zbog opce krize sa poslovima i rekao kao znas da ako odes i ako ti to ne uspije da te mozda necemo uzeti?
Kao sto rekoh bio sam cvrstog stava, zahvalio na brizi, svjestan rizika, ali sto bude bit ce. Ako cu morati raditi u McDonaldsu, radit cu u McDonaldsu. 
Zadnji ili predzadnji dan mi je ovaj glavni manager donio papir i olovku i nudio da napisem iznos koji hocu, kao dat ce mi nekakav bonus. Pomalo i nemoralna ponuda, jer sam mogao bubnuti 10 ili 20 000$ i mislim da bi mi cak i dali. Ali, kako god bilo, vrijeme je za promjenu i da krenem prema naprijed. 
Bilo je vremena kada sam sanjao da dajem otkaz i jebem im svima sve ili da se samo pokupim i odem, stvarno su me nekad izludjivali. Ali ipak sam izdrzao ta dva tjedna i zakacio se samo zadnji dan. 
Ne sjecam se tocno, ali lik mi je uvalio na terenu 14 sajbi sa nekom svojom logikom da idem kao prvo na sjever, pa na jug, pa na istok, pa na jug pa opet na sjever i tako. Sa zdravim razumom to ne mogu vremenski rijesti zbog voznje, guzve u prometu mozda, pa cekanja i sl. Moguce je da su njemu rekli da ce auti u odredjeno vrijeme biti slobodni pa je zato tako stavio, ali poznavajuci ga nekako sumnjam.
Kako god bilo, taj zadnji dan sam zavrsio u 5:30pm i mislim da je ostao jedan nezavrsen posao. To ga je raspizdilo pa mi je prijetio da vise necu tamo raditi ako ne zavrsim taj jedan posao. Naravno da sam mu odgovorio, pa ionako tamo vise ne radim aj bok 😀

To je bilo to od Glassmasters Autoglass-a i cetverogodisnje karijere autostaklara. Vrijeme je za kalibriranje 🙂

Previse sam oduljio. Morat cu nastaviti u drugom clanku…

2 Comments on “Cime se danas bavim?

  1. Evo jedan “od one generacije 2011-2013”. Ugodno me iznenadilo kada su mi u inbox počele stizati obavijesti o novim člancima.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

<span>%d</span> bloggers like this: